‘Skrhali su me baš gadno, pre tri decenije, kad sam tek počinjao da se kompletiram u pristojno ljudsko biće. Imao sam premalo godina, na pragu 24. i previše adrenalina da bih ostao pribran. Klasičan primer ‘jugoslovenske izgubljene generacije’, nespreman da postane ni kobac, ni pile.’ – Ivan St Rizinger.
Ivan St Rizinger se od 1989. profesionalno bavio rock novinarstvom na Radio Televiziji Kruševac. Od tada do danas je prošao novinarski put kroz sve poznate formate, objavio tri zbirke poezije i svirao u bendu Le Svrake Bizzare. Danas je urednik glazbenog portala Rockomotiva, i kako sam za sebe kaže: „živi i diše u Kruševcu, skoro, pa, čitavog života“.
Njegova autobiografska knjiga „Jugosloven K. – putopis kroz vremena zla“, kojom dakako naslovom aludira na Kafkinog Jozefa K. iz romana „Proces“, nosi još i podnaslov „Hronika odustajanja 1990-1992“.
Mogla je imati i još jedan podnaslov, onaj Štulićev; „Krivo srastanje“, jer se knjiga bavi izgubljenošću upravo onog dijela generacija rođenih krajem 1960-ih i početkom 1970-ih koji je pripadao rock segmentu pop kulture, dakle onima s ‘glavom u oblacima’ koji su vjerovali da crni ratni vihor na vidiku neće više nikad prohujati na ovim prostorima, a kamo li po njima ‘u najboljim godinama’.
Generacije nikad nisu jednoobrazne, time je i zamka pisati o njima plošno, jer uvijek su satkane i od ideološkog i pragmatičnog tkiva. Rizinger je pripadnik onog ideološkog, koji je posebno stradao tada, dok se lomio unutar sebe i bivao iznenađen sa svakim novim tragičnim valom događanja. To ‘fino tkivo’ treba možda posebno objasniti. Nije taj dio tada tek stasale generacije koja se osjećala Jugoslavenima bio militantno unitaristički ideološki zaslijepljen. Oni su bili jedan čudan spoj koji je pokrivao nekoliko ideoloških pravac.
Prvi je bio da im nacionalnost nije značila previše, ili čak ništa; bili su je svjesni samo kao fakt u federaciji. To je bila tek početna točka kozmopolitizma koji se više ideološki napajao na izvorima američke i britanske kontrakulture počevši od antiratnog protestnog nasljeđa i hippie pokreta iz šezdesetih, pa do punka iz sedamdesetih. Rock glazba je tada bila ujedinjujući globalni faktor u kojem su se ispreplitale i ideje osobnih sloboda, uvažavanja drugih i drugačijih.
Na kraju osamdesetih, u vrijeme vladavine MTV-ija, i pop glazba, koja je dopirala preko te satelitske TV postaje u brojna domaćinstva i na ovim prostorima, nosila je ideju razumijevanja i pomirenja i to od onih najvećih i najutjecajnijih imena. „Pipes Of Peace“ Paula McCartneya bila je apsolutni hit i zbog video spota koji je tematizirao imaginarni humani susret zaraćenih britanskih i njemačkih strana u Prvom svjetskom ratu. „Nikita“ Eltona Johna koja je tematizirala razdvojenost kapitalističkog i socijalističkog svijeta također se nije mogla izbjeći, kao ni „Leningrad“, iskrena emotivna oda Billyja Joela prema žrtvi ruskog naroda u najdužoj opsadi jednog grada općenito u Drugom svjetskom ratu.
Rušenje Berlinskog zida 1989. bio je vrhunac priče pomirenja dva svijeta koji je nesretnu Europu 35 godina držao podijeljenu u dva tabora. To je bila velika pobjeda i u očima jugoslavenske rock generacije, kao i mirno, na papiru potpisana i kulturno, ljudski i humano izvršena, tranzicija Čehoslovačke u Češku i Slovačku, dok je dolazak intelektualca Vaclava Havela na vlast bila ‘trešnja na torti’ čiju slatkoću je dodatno ojačalo primanje, ni manje, ni više nego, Franka Zappe.
Rizinger je upravo bio pripadnik te ‘ideološke sfere’, te generacije koja je formativno proživjela, prema svijetu najotvoreniju, dekadu, tj. ‘mitske’ osamdesete u zajedničkoj nam državi, gledajući na televiziji i proživljavajući pomirenje Europe. I nije bio jedini kojem ni na kraj pameti nije bila misao da i ako stvari krenu u krivom smjeru, da će se riješiti onako kako je to riješila tada siromašna Čehoslovačka u čijem glavnom gradu su se ‘bogati’ jugoslavenski maturanti već godinama sa 100 njemačkih maraka u džepu provodili kao Rockfelleri. Dakle, ponavljam, nije bio jedini koji nije mogao ni zamisliti da će pozitivni val tek započetog kulturnog i ekonomskog prokrvljivanja europskog teritorija u Jugoslaviji krenuti posve suprotno. I tu leži primjer „jugoslavenske izgubljene generacije“. U tim okolnostima je stvoren i omeđen „Jugoslaven K.“ koji se kroz turbulentan proces jednog dana zatekao u ‘tuđoj zemlji’, iako mu je adresa ostala ista.
Rizingerova knjiga funkcionira dvosmjerno. Samo je jednim dijelom autobiografskog karaktera i zorno ocrtava piščev sukob s okolinom provincijskog grad u Srbiji, za kojeg je dotad vjerovao da ima puno više kozmopolitskog u sebi, što uključuje i bijeg od mobilizacije i period samoizgnanstva u drugu sredinu, gdje tjeskoba zbog neizvjesnosti razdire dušu. A glavno obilježje svakog rata je neprestana tjeskoba neizvjesnosti u kojoj smrt ili kazna sve više počinju ličiti na spas, što je Rizinger efektno i s ne previše teksta izvrsno dočarao.
Drugi dio knjige (koji se paralelno odvija) je, iz današnje perspektive gledano, faktografski značajan dio povijesti, poput dokumentarnog dijela slagalice za dobivanje točnog uvida u razmišljanje tada važnih aktera na rock sceni s kojima je Rizinger radio intervjue kako su oni kronološki dolazili u njegovu sredinu održati koncert. Nekad je ono izrečeno za lokalni medij puno iskrenije i slobodnije od onoga što se izgovara za one velike ‘koje svi čitaju ili gledaju’, a to se pokazuje i u ovom slučaju.
Dakle, u ključnom periodu raspada jedne zemlje, unutar tri godine (od 1990. do 1992.) Rizinger je u Kruševcu napravio intervjue s Brunom Langerom, Borom Đorđevićem, Željkom Bebekom, Zijom Rizvanbegovićem, Harijem Varešanovićem, Dinom Dvornikom, Rambom Amadeusom, Davorom Lukasom, Dejanom Cukićem, Zvonkom Đukićem – Đulom, Momčilom Bajagićem- Bajagom, Nikolom Čuturilom, Sašom Lošičećem – Lošom, Milanom Mladenoviće, Zoranom Kostićem – Canetom, Davorom Ebnerom, Aleksandrom Čovićem, Srđanom Gojkovićem – Giletom, Žikom Jelićem, Žarkom Sebićem i Margitom Stefanović.
Ono što je frapantno jest doza pozitivizma i stava „da se valjda neće dogoditi najgore“ kod većine sugovornika, ili namjerno izbjegavanje pričanja o „teškim temama“, ili pak čvrste vjere u Jugoslaviju i to ni manje, ni više od strane jednog Bruna Langera. Čak i kad se uđe u period 1991. i 1992. godine, kad su mnogi gradovi u plamenu i veze potpuno prekinute, stalno u razgovorima ‘lebdi’ neka nada da je sve to samo neki ružan san, ili se odlazi u sfere malih partikularnih interesa u smislu da novac od prodaje nosača zvuka iz drugih republika ne dolazi i nagađanja ima li ih uopće u ponudi negdje izvan matičnih republika. A posebno je bolan optimizam bosanskohercegovačkih glazbenika i sastava da će „ludilo stati“ i to u trenutku neposredno pred napad na svadbenu povorku na Baščaršiji s tragičnim ishodom u proljeće 1992. godine.
Rizinger posvećuje i posebnu pažnju jednom antiratnom buntu beogradskih studenata koji je primjerice u Hrvatskoj gotovo nepoznat, a odnosi se na grupu Revolveri iz Aleksandrovca (onaj poznatiji Rimtutituki događaj je također obrađen). Naime slučaj je htio da pjesma Revolvera „Nema povlačenja, nema predaje“ preko noći postane neformalna studentska antiratna himna otpora tadašnjoj ratnohuškačkoj vlasti u Srbiji, koja je munjevito reagirala i cenzurirala je na svim radio postajama, gdje se brzo proširila kao ponovno snimljeni svojevrsni band aid, dok je najteži udarac, po Rizingerovim riječima, došao s beogradskog radija B92, gdje su pjesmu proglasili šundom tj. definirali je kao „izuvanje od rokenrola“, te je posljedično odbili emitirati, što je pisac poentirao riječima: „Bio je to još jedan potpuni slom ideala, bezbrižno čitanje jelovnika dok restoran gori. Još jednom su deca uspela da pojedu sopstvenu revoluciju.“
Koliko „Jugosloven K.“ donosi opis kraja jednog razdoblja, posebice unutar pop kulture ovih prostora, toliko unosi i naznake koji glazbenici će zbog svog nepristranog antiratnog stava postati temelj novog poglavlja rocka s ovih prostora i to rocka s naglašenom angažiranom porukom na kojoj će niknuti urbane scene kakve poznajemo danas. U neku ruku, tamo gdje završava „Jugoslaven K.“ počinje „Sedma Republika“ našeg nažalost pokojnog doajena rock riječi Ante Perkovića.
(Take It Or Leave It, 223 str., meki uvez, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
