Prominentni članovi kolektiva Moskau okupili su se u stanu Sare Renar kako bi s Ivanom Picek preslušali test pressing vinila njezinog novog DIY freak folk čuda ‘Časna lubanjska’. Slijedi grubi transkript njihovog susreta skraćen tek za odlomke neartikuliranog pijanog mumljanja.
Ivan Laić: OK, šta slušamo?
Ivana Picek: Slušamo intro u “Časnu lubanjsku”. Ovo je čisto neki instrumentalić. To su kapljice kiše koje padaju u moj lonac na moru. I moj vokal s efektima i par stvari odsviranih na sintu, to je zapravo cijela pjesma. Bio je to jedan ljetni, kišovit dan, bilo mi je dosadno, nisam znala što da radim, pa sam počela snimati… Tako ja trošim vrijeme.
Ivan Grobenski: Ovo je dosta dobar Chardonay.
Sara Renar: Da, iz Istre je. Ostalo je nakon koncerta…
Ivana Picek: Ovo je pjesma “Planina”. Dance pjesmica.
Ivan Laić: Tko je snimao album?
Ivana Picek: Ivana Picek je snimala. Rekla bih da je 95% albuma moj produkt. Marko [Kuten] mi je na par stvari odsvirao nešto na sintesajzeru i onda sam na kraju s tim svime otišla Arianu Vuici da dovrši miks i master. Minimalne su tuđe intervencije. Baš sam zabrijala da to moram sve sama napraviti. Ova treća pjesma na albumu je “Mračna šuma”. Za nju će uskoro izaći spot.
Sara Renar: Zašto baš za ovu pjesmu?
Ivana Picek: Na neki način mi dočarava cijelo to putovanje i preobrazbu. Prije sam imala veseli “Cvjetić” sa ruba šume, a sada to ubijam i ulazim u mračnu šumu. Spot će biti fora, prelazi u neku novu formu glazbe i videa i jako sam zadovoljna sa svime, ali neću još otkrivati previše detalja dok ne izađe.
Sara Renar: Je li ovo na neki način razračunavanje sa vlastitom glazbenom prošlošću?
Ivana Picek: Pa zapravo se ne pokušavam osvrtati na ono što sam prije radila. Ova pjesma je nastala prije dvije ili tri godine. Zapravo ne znam kako točno funkcionira moj proces pisanja. Zanimljivo mi je sve naknadno analizirati, iako ne znam koliko to želim obavljati javno. Ipak je riječ o svojevrsnom ulasku u neke svoje mračnije predjele.
Ivan Grobenski: A ova pjesma?
Ivana Picek: “Tri lijesa”.
Ivan Grobenski: Znači krećemo se prema veselijim temama?
Ivana Picek: Jako. Imamo tri izbora. Zlatni, srebrni ili olovni lijes. Pitanje je želiš li odabrati lakši ili teži put. Ja na kraju pjesme odabirem olovni. Nije zlato sve što sija.
Ivan Laić: Je li i to što si sama odlučila stvoriti vlastiti zvuk snimajući ovaj album isto odabir težeg puta?
Ivana Picek: Kod mene postoji taj autodestruktivni obrazac, uvijek moram stvari raditi na teži način. Prije ovoga sam pokušavala dvije pjesme snimiti godinu dana s drugim ljudima i jako sam se razočarala kada nismo uspjeli niti jednu od njih dovršiti u tom razdoblju. Ali sam i jako zahvalna na cijeloj toj situaciji, jer bi možda u suprotnom sve ovo krenulo u nekom sasvim drugačijem smjeru. To je valjda sudbina.
Ivan Laić: Koliko si zadovoljna sa zvukom ploče dosad?
Ivana Picek: Možda se na ovoj A strani može još malo poboljšati, ali sve u svemu tranzicija na drugi format je dosta vjerno obavljena, budući da je sve zamišljeno i snimljeno u digitalnom obliku, u Abletonu. Iako nisam koristila ni metronom ni slične stvari, to ostavljam za sljedeći album.
Ivan Grobenski: Ovo čujemo harfu?
Ivana Picek: Da, i to pravu, mini harfu. Iznajmila sam je na par mjeseci. To mi je najbolji instrument na svijetu.
Ivan Laić: Malo poput Joanne Newsom?
Ivana Picek: Joanna je ipak ekspert, ali da ovo je kombinacija raznih utjecaja, pa i nje. Uglavnom, ovo [Benedetta C.] je prva pjesma koju sam napravila na sampleru i vjerojatno mi je najdraža. To je jedna imaginarna pričica od osam minuta, a govori o jednoj časnoj sestri koja je napustila samostan.
Sara Renar: Koji je najviši ton koji možeš otpjevati?
Ivana Picek: Ne znam, ali mogu. To sam primijetila na probama; idem i idem i ne znam gdje ću stati… Odem u falset, ali mogu i dalje. Problematičniji su mi niži tonovi.
(Ivan Grobenski: E, Je li boca od 0,75 l pitanje prestiža? Kao, litra je seljački omjer za vino… Zašto butelja nije od litru?
Sara Renar: Standard za mjerenje vina je nastao prije metričkog sustava, pa je ostala ta mjera tradicijski. To je ovisilo i o zapremnini daha puhača stakla, a to je se u prosjeku manifestira između 70 i 80 mililitara.
Ivan Grobenski: A, ti doista znaš taj podatak? Odlično.
Ivan Laić: Inače kritike na album su mahom pozitivne…
Ivana Picek: Da, ja nisam još ni na jednu lošu naišla. Jako sam zadovoljna, puno lijepih riječi je napisano. Mene je uvijek strah kad nešto objavljujem, jer ja sam sama sebi najveći kritičar, uvijek si nalazim greške. Ali reakcije su pozitivne.
Sara Renar: Ovo je meni najzanimljivije od svega na kantautorskoj sceni.
Ivan Grobenski: Ovo je odlično.
Ivan Laić: Pa mislim, bolje je od onog Grobenskog…
Ivan Grobenski: Ja nemam Ableton. Ja nisam “able”. Ja radim u Unabletonu.
Pavle Bojanić: Nama su problem i Windowsi.
Ivan Laić: Ako zbilja briješ na DIY zvuk, moraš li sam i napraviti program u kojem snimaš?
Sara Renar: I sam napravit kompjuter. Odeš u rudnik po materijal za čipove.
Ivana Picek: Da, moram prijeći na novu razinu očigledno.
[PLOČA SE PREBACUJE NA B STRANU]
Ivana Picek: Ovo je isto jedan intro u B-stranu, pjesma se zove “El Anor”. Tu pjevam “dobrodošli u društvo kristalne lubanje”. Htjela sam da se album tako zove, ali su me ljudi na kraju razuvjerili. Pokleknula sam pred utjecajem komentara, što me razočaralo u samu sebe.
Ivan Grobenski [Buri]: Tko je lijepi pas? Lijepi pas? Dobar pas! Tko je lajao na stojedinici? [Ostalima] Je li tko čuo za vinogorje Feričanci?
Ivan Laić: Nisam, al daj mi natoči!
Pavle Bojanić: Trebat će nam još cuge.
Ivan Laić: A cijela spika sa simbolima u nazivima pjesama, nije li to nalik Bon Iveru?
Ivana Picek: Nije! To me već toliko nervira! Ovo je nastalo puno prije Bon Ivera! Ali očito takve tendencije postoje u zraku neko vrijeme.
Ivan Grobenski: Je li ovo konceptualan album? Koji je koncept?
Ivana Picek: Imala sam ideju ispričati priču o jednoj curi, koja bi, na kraju krajeva, očito bila ja. Zatim sam razvila više ženskih likova, pa su izvorne zamisli pale u vodu. Ostala je priča o djevojci koja se traži nakon brojnih eskapada u životu, poput spomenutog odlaska u samostan i slično, i sada je u potrazi za sobom u mračnoj šumi gdje je napadaju razne stvari. Govori o bijegu od sebe i očekivanja i postavlja pitanje jesi li spreman izdati sebe.
Ivan Laić: Što je društvo kristalnih lubanja u cijeloj toj priči?
Ivana Picek: To je jedno društvo u mašti koje se nalazi u šumi gdje se razne stvari zbivaju na simboličkoj razini. Zvuči mi previše komplicirano i pretenciozno kada to pokušam ovako izravno artikulirati. Bolje mi djeluje u ideji kako sam je zamislila.
Ivan Laić: Sljedeća pjesma je “Kralj Matijaš”. Je li to Matija Gubec?
Ivana Picek: Ne, to je onaj kraj iz staroslavenske legende kojemu brada mora obrasti devet puta oko vrata ili triput oko stola i onda će biti smak svijeta.
Ivan Grobenski: Šteta da ta brada ne raste brže. Brado, rasti!
Ivana Picek: Dajte, ne žuri nam se! Ja bih još živjela!
Ivan Grobenski: Ozbiljno?
Ivana Picek: U ovoj pjesmi se referiram na “Cvjetić”. Ne uberi taj cvijet na ulazu u pećinu, nemoj ga ubiti. Izgleda da se ipak podsvjesno referiram na raniji rad. Postoje ti neki simboli; šume, cvjetovi koji se ne smiju brati…
Ivan Grobenski: Jesi li slušala kad bend White Noise? Ovo me dosta podsjeća na to.
Ivana Picek: Nisam, budem. Ovo sam sve snimala na električnom bubnjiću koji ima hrpu zvukova. Nakon ove pjesme prelazim u reperski dio s pjesmom “Djevojčurak” koja govori o trans osobi, curi rođenoj u muškom tijelu. To sam šaptala u mikrofon pa je ovako ispalo. “Djevojčurak, djevojčurak/Mali slatki curetak/Djevojčurak, djevojčurak/Sladak kao poljski cvjetak.”
Ivan Laić: Sviđaju mi se ovi beatovi.
Ivan Grobenski: Da Indijci rade hip-hop, vjerojatno bi ovako zvučalo.
Ivana Picek: Primarni cilj mi je bio zamuljati vokale na pjesmi da se ništa ne razumije, al na kraju se ipak kuži što pjevam. Kad sam snimala vizualizirala sam cijeli bend, ali zapravo sam sve sama napravila. Neobičan osjećaj.
Ivan Laić: Kako ćeš to svirati uživo? Imaš li kakve svirke u planu?
Ivana Picek: Bit će sad promocija u malom pogonu Tvornice početkom lipnja. Imat ću i odličnu predgupu, koju vam još neću otkriti.
Ivan Grobenski: Ovo je zadnja pjesma?
Ivana Picek: Da, ovo je “T.M.C.”, odnosno “Trophæum Mariano-Cellense” na latinskom. Govori o jednom slikaru iz 17. stoljeća koji je potpisao ugovor s đavlom, a propituje koliko smo spremni na kompromise u odnosu na vlastitu umjetnost. Još jedna mračna tema.
Ivan Laić: Hoćeš još vina? Nije tako crno kako izgleda.
Ivana Picek: Pa, može.
Saznajte više: Pi (Ivana Picek) ‘Časna lubanjska’ – glazbena avantura u Šumi Striborovoj
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
