Poklonimo li svoje simpatije rokerskom življu, moramo se, možda nerado, ali neizbježno, suočiti s činjenicom da dometi nekih, doduše malobrojnih zabavnjaka u svakom pogledu – osim u onome glasnoće, agresije i pripadajućega – mogu rokerima poslužiti kao blistaviji uzori vrsnoće od mnogih koje mogu pronaći u vlastitom fahu.
Uštekan u struju, agresivan, nametljiv i glasan, rock je, između ostaloga, izraz bunta protiv bezlično šećernih malograđanskih zabavnjačko-šlageraških milopojki koje i kakve rado slušaju mama i tata. Nezadovoljstvo i opreku spomenutim limunadama uopćeno iskazuju i tekstovi rock pjesama, tematski usmjereni na konkretne doživljaje, probleme i preokupacije mladog glazbenog prosvjednika, a svagdan se i mladalački duh podržavaju i izborom riječi i fraza što odišu aromom zbilje, umjesto premetanja navijek istih pekmezastih banalija s nekog „romantičnog planeta zabavnjačkog stihoklepstva“. Rock ima što za reći, zabavnjak se nada da ima robu za prodaju. Rock je poziv za povratkom u realnost, korektiv zabavnjačkih pjesmotvornih zastranjivanja, slično onome kako je unutar rocka punk bio korektiv zabludjelih pravaca simfa i progresive koji su izgubili vezu s majkom zemljom. Rock je upozorenje i putokaz da popularna vokalna glazba ne mora biti tek beznačajna ili, još gore, zaglupljujuća zvučna kulisa. Pojednostavljeno, načelno i – ponovimo – između ostaloga.
Poklonimo li unutar tako postavljenih okvira svoje simpatije rokerskom življu, moramo se, možda nerado, ali neizbježno, suočiti s činjenicom da dometi nekih, doduše malobrojnih zabavnjaka u svakom pogledu – osim u onome glasnoće, agresije i pripadajućega – mogu rokerima poslužiti kao blistaviji uzori vrsnoće od mnogih koje mogu pronaći u vlastitom fahu.
U nas je, posve nedvoumno, jedan od takvih Ivo Robić. Premda je autor (skladatelj) malog broja pjesama iz svog repertoara, njegova suzdržana pjevačka izražajnost, prigušena strast, spoj prisnosti i profesionalne odmaknutosti te zadivljujuća sposobnost uživljavanja u svaku temu koje se lati, skladbama iz njegova opusa jamče uvjerljivost, dirljivost i upečatljivost kakvu uspijevaju ostvariti samo najbolji među rokerima (rock ovdje shvaćamo u njegovu najširem pojmu), a taj je nivo još nedostižniji i većini (tuzemnih) zabavnjaka. U Robićevoj interpretaciji obilježenoj, k tome, besprijekornom razgovjetnošću i zavodljivom otmjenošću stare (ili klasične) škole, ni osrednji tekstovi – mada su posrijedi mahom dobri, pa i odlični (primjerice, stih „Dosad mi osmijeh ti poklonila nisi/toliko uvijek plaha il’ gorda ti si“ Blanke Chudobe iz pjesme „Ta tvoja ruka mala“, 1953., s ponosom bi pjevali i Dylan i Cohen i Young) – ne zvuče bedasto, za razliku od brojnih tekstova, interpretacija i neusklađenosti riječi s glazbom u mnogog domaćeg rokera koji je u stanju posramiti slušatelja i rock opredjeljenika.
Glazbena pratnja diskretno su dojmljivi, mahom nježno-romantični stiskavci, aranžirani i odsvirani s ukusom, prožeti brojnim finesama, u tijesnom dosluhu sa sadržajem i s emocijom, izvedeni vještinom najboljih onovremenih ovdašnjih svenamjenskih glazbenika, gotovo redovito s dodirom uhu ugodnije, što ne znači i manje vrijedne inačice jazza, nimalo inferiorno tadašnjim pa ni današnjim svjetskim standardima.
Iz naslova CD-a „The Love Collection (Najljepše ljubavne pjesme)“ jasno je da se na njemu nalaze samo pjesme ljubavno-romantične tematike – njih 24 – a osim tri „tanje“, prerevijalno zvučeće pjesme iz kasnijeg razdoblja karijere („Jedne zime na Hvaru“, „Vrijeme nježnosti“, „Ti meni značiš sve“) riječ je o prvorazrednom materijalu snimljenom između 1951. i 1982. godine.
Uz općeznane klasike kao što su „Samo jednom se ljubi“ (1956.) (Robićeva glazba), „Jabuke i trešnje“ (1953.), „Sedamnaestogodišnjoj“ (1969.) i „Stranci u noći“ (1956.) (doista nije teško povjerovati da Robić uistinu jest nepriznati autor glazbe jednog od najvećih hitova Franka Sinatre „Strangers In the Night“), tihom se snagom zapretenog, ali snažnog erosa izdvajaju briljantne, čeznutljive „Prva ljubav“ (1956.) Pere Gotovca, Blanke Chudobe i Nikice Kalogjere i u najboljem smislu te riječi patetično remek-djelo „Znam da pripadaš drugome“ (1963.) Marije Radić, Tone Adnima i Krešimira Oblaka.
Ocjena: 10/10
(Croatia Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
