[email protected] Medošević & Borgie ‘Opera u Sydneyu’ – sviraj, ne promišljaj, to je samo rock and roll

Riječi glazbenik je u novoj inkarnaciji okupio bend i na početku godine objavio album stopostotnog rocka izvedenog bez zadrške.

[email protected] Medošević & Borgie ‘Opera u Sydneyu’

Izet Medošević je prije četiri godine objavio svoj solo prvijenac „Granulo je sunce“ koji je bio markantan spoj punk rock filozofije unutar kantautorskih lo-fi gabarita i potentne ‘u lice’ snage stihova. Bio je to rock and roll na jedan drukčiji način. Osiromašen u DIY formi, ali autorski koncizan, te ponajviše zanimljiv zbog originalne zvučne slike. Pravi post rock dehidrat koji konzumiranjem otpušta arome i nudi neočekivanu punoću. Pravi primjer definicije ‘manje je više’.

No Medošević je prvenstveno čovjek benda koji je pekao zanat u grupama Avlijaneri i OŠ Sulud. Okupio je oko sebe bend Borgie i krenuo razvijati ono započeto s „Granulo je sunce“. Raditi s bendom zna biti klopka, ako se odluči taj bend koristiti unutar studijskih okvira, u smislu samo da se šaroliko podebljaju postojeći aranžmani. I time se može dobiti suprotan ‘više je manje’ efekt koji zvučnu sliku utopi u toliko puta već snimljenu šablonu prosječnosti iz koje niti jedan element bitno ne iskače. Na sreću Izet Medošević nije takav lik.

Novi album „Opera u Sydneyu“ upravo nudi onu dimenziju zbog koje se rock voli, a to je niz rješenja koji su čujno nastali kao produkt dugih usviravanja i angažirane ‘svi kao jedan’ filozofije koja donosi živost i energiju, a ne uštogljenu i zaleđenu zvučnu sliku koja je indiferentna prema ušima slušatelja. Ključ tog pristupa nudi, vjerojatno nimalo slučajna, odluka da se na album uvrsti elektrificirana bendovska verzija naslovne pjesme prvijenca „Granulo je sunce“ koja diše u potpuno drugačijem, robusnijem obliku i koji ne gubi na draži kakvu je imao i original. Ustvari, upravo ta verzija otvara onaj ‘kokoš ili jaje’ moment u kojem se pitate je li nova verzija u biti bila prvotna koja je zahtijevala preinake jer Medošević prije četiri godine nije imao Borgie iza sebe za taj pothvat.

Album „Opera u Sydneyu“ može se promatrati iz dva aspekta, a o uhu slušatelja ovisi kojem će se prikloniti, jer jedan u neku ruku pobija drugi. Za razliku od albuma „Granulo je sunce“ na kojem je Medošević bio prisiljen tragati za originalnim rješenjima, na „Opera u Sydneyu“ bačen je jači pogled u retrovizor prema originatorima koji su mijenjali rock krajolike u prošlosti i koji su dakako mnogima uzori, pa tako i spomenutom riječkom glazbeniku. U uvodnoj „Dan i noć“ možete čuti natruhe Doorsa, Majki, pa i ranog U2-a, iz „Moja Rajna“ izbija mutacija u kojoj kao da se bore Stoogesi i Led Zepelini, „Brodolom“ će vas na svom kraju kraju ubaciti na Black Sabbath tračnice, „Tužno osjećanje“ i „Mobitel“ će vas neodoljivo podsjetiti na Partibrejkerse, dok će vas melodijska progresija wah-wahom obojane „Mind Control“ kotrljati između „Stone Cold Bush“ Peppersa i „Breathe“ Prodigyja, a u ćete „Silviji“ osjetiti onaj štulićevski „Krvava Mery“ pristup u odavanju počasti anonimnim velikim muzama rock glazbenika.

No ako ste dovoljno otvoreni pa znate da uzori neumitno progovaraju iz svakog autorstva, onda album „Opera u Sydenyu“ progovara u dimenziji pravovjernog otkivka rocka koji funkcionira po svim gabaritima žanra, nudeći energiju i neulaštenu produkciju u kojoj su ‘peckavi’ momenti na pravom mjestu, kao što se i u tekstovima nude opipljive emotivne situacije i društveni komentari izrečene bez zadrške. Dakle, jedan old school rock album, koji je samo naizgled napravljen po onom ‘ništa mudro’ modelu. Dobar groove diše tektove pjesama, pa je „Opera u Sydenyu“ nešto kao podsjetnik što današnjem rocku općenito zna nedostajati. Izet Medošević & Borgie kao da poručuju da se rock ne treba toliko promišljati, koliko ga se treba svirati.

Ocjena: 8/10

(Dallas Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X