Jest da bi instant uspješna udica za čitatelje bila navesti kako su prosvjednici sinoć na Markovom trgu vikali vladi: ‘Ostavka, ostavka!’, ali nije to bio takav prosvjed i karakter kakav mnogi mediji površno ističu.
Na Jelačićevom trgu sam zastao ispred izložbene instalacije kineske vojske od Terakote, idući prema Radićevoj, tj. Markovom trgu gdje je bio najavljen prosvjed „Izdajnika“. Pogledao tu solidnu četicu poslaganih figura u prirodnoj veličini i pomislio hoće li na Markovom trgu biti manje prosvjednika od toga. No valjda je taj kenjatorski pesimizam dio onoga što se podrazumijeva pod pojmom „biti Zagrepčanin“.
Uglavnom, na Markovom trgu se okupila pristojna brojkica od oko dvije tisuće prosvjednika, tj. „izdajnica i izdajnika“ po „gabaritima“ sad već legendarnog Mije Crnoje, ministra s rekordno najkraćim stažom u Hrvatskoj vladi. Jest da su neki mediji u početku izvjestili da je riječ o brojki od nekoliko stotina, da bi se, valjda dogovorno, došlo do pojma „više od tisuću“, ali kao netko tko stalno pohodi koncerte, sa sigurnošću mogu reći da društvo „iz tora“ na Markovom trgu i par-stotinjak njih izvan tora u Ćirilometodskoj ne bi mogli baš lako stati u prostor, recimo, Tvornice kulture. Bio je to broj daleko bliži onom u Paviljonu 9. Zagrebačkog velesajma gdje se prošlog vikenda održao dvodnevni festival Brijačnica.
To je to što se tiče, brojke, što se tiče organizacije i tijeka prosvjeda u režiji Radničke fronte, najbolje je odmah uzeti terminologiju iz kompjuterskih igara; level 0 – beginnner. Ne treba se lagati, piknik prosječne četveročlane obitelji iziskuje veće planiranje, a o dramaturgiji da se i ne govori. Dakle ta hrvatska ljevica koja je tek sramežljivo izašla na ulice, debelo zaostaje za dobro uvježbanom uličnom desnicom, koja iza sebe već ima dvogodišnji šatoraški staž, niz uspješnih akcija blokada prometnica, sjedenja na plinskim bocama, neuspjeli desant na isti Markov trg i dramaturški dobro osmišljeno strašenje medija i javnosti koji im nisu po volji. Oni su u stanju u jednom danu se nekoliko tisuća njih odjenuti unisono za ulično križarski pohod 21. stoljeća i utjerati strah u kosti protivnicima, znaju u kratkom vremenskom periodu ‘fotošopirati’ Mirjanu Rakić u partizanku sa šmajserom i pletenicama, isprintati tu figuru u prirodnoj veličini, zalijepiti na kapofix i pripremiti je za prosvjed dok istovremeno vodeća novinarska figura te desnice u jednom danu prelazi 800 kilometara kako bi na četničkom štandu u Beogradu kupio svježe ispeglanu šajkaču s kokardom koju bi, po samo njemu i ovima iz njegovog tora znanoj logici, kao ustaški sin predao, eto, jednoj partizanki. No, ovdje nije riječ o traženju značenja, već o čistom terenskom iskustvu u kojem se javlja i određena maštovitost, jest da je morbidna, ali svakako jest maštovitost koja ima javnog efekta.
Mi ljevičari smo pak sinoć bili čudnovato optimističko smušeno i zbunjeno društvo na Markovom trgu, toliko valjda benigni i oklopljenoj policiji oko nas koja se počela sprdati s organizatorima sugerirajući im da skup treba biti okončan zbog prometa na Markovom trgu. Ono, hej, prometa na Markovom trgu!? Bolji vic nisu mogli smisliti, svaka čast policajci, nivo vaše inteligencije često je na posprdnom udaru, ali ova fora vam je bila montipajtonovska. Valjda su se i oni opustili kad su skužili da tu nitko nema nikakve plinske boce skrivene ispod kaputa i kad su vidjeli da tu dolaze mladi roditelji s djecom i da su se svi tu okupili kako bi proslavili javno svoju „izdaju“.
Iako je program bio šepav, gotovo ad hoc sklepan, u kojem su govornici, među njima i neki branitelji (koji su dobili posebno jake aplauze podrške, jelte’ i mi imamo svoje branitelje za utrku), tek stjecali prvo iskustvo javnog obraćanja, pa bilo to i čitanje razloga izdaje nekih internetski registriranih „izdajnika“ (brojka je u međuvremenu došla do 7,300), cijeli taj prosvjed prošao je u nekom dobrom raspoloženju. Osobno to smatram pozitivnim, jer nije došlo do one vrste ostrašćenosti mase kad razum bježi pred emocijama i kad policija postaje nervozna. Sinoć je racio mogao sasvim dobro raditi na sve što je izgovoreno, između ostalog i o zakulisnim pljačkama preostalih državnih firmi i imovine, dok se javnost preko medija zabavlja „crvenima i crnima“.
U neku ruku, zašto bi ulica ili trg imali onu nasilnu prevratničku konotaciju u političkoj borbi, koju mediji tako zdušno guraju? Bit će da je to stvar čiste konkurencije, u smislu: “ne idite tamo gdje se nešto događa, nego ćemo vas mi izvjestiti u vašem domu.” Zašto ne, ovakav način, gdje se ljudi okupe i gdje se mimo teledirigiranih medija nešto javno kaže i dobije odmah reakcija na način kako je bila osmišljena demokracija u antičkoj Grčkoj? Gdje ne mora odmah masa krenut nekome sipati prijetnje pod prozor. Svi okupljeni sinoć negdje rade, negdje djeluju, okvir države i postoji da bi se kroz njega djelovalo za boljitak svih. Ima tu puno mehanizama koje građani ne koriste. Jedan od njih je ovaj oblik uličnog okupljanja, koji je kod većine stigmatiziran kao problematičan, etiketiran da je to ekskluzivno pravo ekstremista – kojem god taboru pripadali. Nešto kao ekskluzivitet nogometnih huligana na stadione, koji, eto, zjape prazni, jer se pokazalo da su i ti huligani samo šačica zbog koje stadioni i jesu prazni.
Demokracija je okvir djelovanja, a ne krajnja solucija i to mnogi ne mogu razaznati, ali možda i nismo krivi zbog silnih autokracija koje su se prevaljale preko leđa ljudima na ovim prostorima. Nije demokracija samo izaći na izbore svake četiri godine, a između toga kukati u nemoći. Malo ljudi ovdje zna da primjerice u Parizu prosvjedi na Place de la Bastille ne jenjavaju već stotinama godina. Nema vikenda da tamo nije zatvoren promet jer nema dijela populacije koji nije nečim nezadovoljan, prosvjeduju i imaju kulturu prosvjeda, čak i učenici koji traže manju satnicu nastave, rodilje koje traže duže porodiljne dopuste, udruge za prava životinja i sl. I naravno, to je samo jedna stepenica u rješavanju problema, ali za rješavanje problema se treba boriti jer ima dovoljno civilizacijskih okvira za to.
I nitko ne gine i policija nikog ne pendreči. Sinoć se kod nas pokazalo da smo mi još uvijek na početničkom nivou, ali od početka se i počinje. Trebaju nam prosvjedi, treba nam puno više dijaloga, trebamo se upoznati, treba nam i javnog raspoloženja kakvo je bilo sinoć, da se može tražiti ostavka vlade pred Saborom od grupe ljudi koja misli da je to opravdano, a da policija ne krene lomit kosti. Može se i mora mimo fizičkog nasilja i prijetnji, da uistinu ne bi došli u situaciju oružane konfrontacije iz teksta „Ay Carmela“ koju je prepjevao Rundek, a sinoć za kraj prosvjeda izveo Le Zbor.
Ako je protiv ičega bio uperen sinoćnji prosvjed, bio je protiv mržnje. Dovoljno da ga se smatra uspješnim i bez ikakve dramaturgije, ali i na tom planu u bliskoj budućnosti će trebati pokazati neke dosege.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
