Izgubljeni i nađeni u prijevodu (4. dio) – više manje zauvijek

U auditoriju okupljenom oko kultnih alter pozornica glazbeni anglofili s glavom u Londonu, New Yorku ili Austinu svakako jesu upadljiva većina, ali takvi se drugdje pojavljuju tek kao neznatna manjina koja se brzo izgubi u nepreglednoj masi prosječnih pop konzumenata zainteresiranih samo za domaće hitove.

više manje zauvijek (logo)

U godinama prije pandemije šarmantno nostalgični zagrebački Svemirko bio je jedan od traženijih hrvatskih pop sastava s neočekivano brojnom sljedbom u svim zemljama Južnih Slavena osim Bugarske. Posljednji album „Skalamerija“ daje solidne garancije da će osvojene pozicije zadržati još neko vrijeme. A najpouzdanije je da mu regionalni uspjesi neće nimalo zakomplicirati odnose s izdavačkim kućama pošto Svemirko operira isključivo preko vlastitog netlabela više manje zauvijek (VMZ).

Marko Vuković i Bojan Bojko pokrenuli su label 2016. kao Svemirkov izlazni kanal u digitalni svijet, ali nije dugo ostalo na tome. Premda do danas nije objavio nijedno izdanje na vinilu ili CD-u, VMZ je postao nezaobilazan digitalni nakladnik i vrlo specifičan suvremeni glazbeni kroničar postjugoslavenskog podneblja. U ovim krajevima teško ćete naći bogatiji regionalni katalog kvalitetne nove muzike pokraj onoga što na Bandcampu, za „plati-koliko-hoćeš“, neumorno nudi VMZ. Njegovi izvođači su Luul, Fauna, Đutko, Pseća plaža, Peki Pele i pitaj klince iz Zagreba, Crvi, Fantom, Rogi i Niko Nikolić iz Beograda, Insan iz Ljubljane, Mamut iz Rijeke, Sijenke iz Kotora/Podgorice, Nadir iz Maglaja i Despot Tomić iz dijaspore.

Šarolika ekipa stilski je razbacana posvuda, od dream popa, synth popa i disco funka do indie rocka i alter metala, ali svi su u konačnici na istoj strani zbog dvije važne karakteristike na kojima uvijek inzistira urednik izdanja Bojan Bojko. Netlabel više manje zauvijek objavljuje isključivo autore i izvođače koji pjevaju na domaćem jeziku i potpisuju se domaćim imenom. „Domaćinska“ politika kuće neće se mijenjati jer se između ostalog zasniva na čvrstom uvjerenju da ovdašnji bendovi i kantautori engleskog izričaja ne mogu dobaciti do šire publike.

Ispravna ili pogrešna, to je u svakom slučaju samo još jedna diskografska kalkulacija. Međutim, neobično dodatno inzistiranje na domaćem imenu autora/izvođača, sugerira kako je u nakladnički profil VMZ-a usađeno duboko poštovanje prema zlatnim i platinastim tiražama YU pop rock diskografije. U tim vremešnim bestselerima bilo je nabacano mnoštvo posuđenih uvoznih komponenti, ali je uspješan finalni proizvod zvučao 100 % domaće, pogotovo slušateljstvu koje nije baš aktivno i svakodnevno pratilo svjetske trendove.

Bogato lokalno i regionalno popkulturno naslijeđe toga vremena nimalo ne ide u prilog suvremenim alternativcima koji se „prave Englezi“ jer oni i danas i sutra mogu računati samo na publiku koja se a priori ne identificira s domaćom muzikom. U auditoriju okupljenom oko kultnih alter pozornica glazbeni anglofili s glavom u Londonu, New Yorku ili Austinu svakako jesu upadljiva većina, ali takvi se drugdje pojavljuju tek kao neznatna manjina koja se brzo izgubi u nepreglednoj masi prosječnih pop konzumenata zainteresiranih samo za domaće hitove. VMZ je očito pretpostavio, a uspjesima Svemirka praktično potvrdio kako će novu tranziciju alternative u mainstream opet najprije ubrzati jaka lokalna spika.

Do istog zaključka su već 1990-ih došli popularni hrvatski reperi, kad su se riješili mladalačkih zabluda preduboko uronjenih u američke snove i odustali od izražavanja na engleskom. Iz jednostavnog zapažanja koje je General Woo sažeo u par riječi – „nemamo mi taj vokabular“, razvila se autentična domaća hip-hop poetika vrijedna ozbiljne jezikoslovne analize i razumljiva svakom gradskom klincu, kao i starom Houri koji je provukao rani Tram 11 kroz album „Dani ponosa i slave“. Ne bi ih ni primjetio da su Target i General Woo bacali rime na engleskom.

U drugačijem kontekstu dilema hrvatski ili engleski više puta se prelila na HRT-ov izbor pjesme za Eurosong, a ponovno je aktualna nakon trećeg uzastopnog debakla i neugodnog ispadanja u kvalifikacijama. Svi zapaženiji plasmani HRT-ovih predstavnika ostvareni su davnih godina kad se pjevalo na hrvatskom i optimistično vjerovalo u novu pobjedu. Međutim, prvi i zadnji naslov pobjednika Eurosonga je na hrvatsku estradu donio Rajko Dujmić. Veliki meštar lakih nota je 1989. za zadarsku Rivu napravio idealan eurovizijski pjesmuljak s engleskim naslovom „Rock Me“, ali se dobitna kombinacija posložila sa stihovima na hrvatskom. Autokolonizacija se nije isplatila čak ni na Eurosongu.

Kraj feljtona

Prijašnji nastavci:

Izgubljeni i nađeni u prijevodu (1. dio)

Izgubljeni i nađeni u prijevodu (2. dio) – pjevati na materinjem ili engleskom jeziku?

Izgubljeni i nađeni u prijevodu (3. dio) – prednost dvojezičnosti

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X