Ovog tjedna će biti predstavljena knjiga ‘Rundek, između – Knjiga o pjesmama’ autora Ante Perkovića, moderno koncipiran književni uradak koji propituje pjesme, vrijeme i aktere, knjiga koja nije biografija iako nudi biografske fakte, knjiga o liku i djelu koja kroz djelo propituje lik.
Sjeo sam u kafić tj. restoran galerije Lauba, gdje su Darko Rundek i Ante Perković dogovarali detalje oko promocije knjige „Rundek, između – Knjiga o pjesmama“. Rundek je prvi došao do stola, dok je Perković još bio u ‘pregovorima’. Dok je tekućim ekstraktom punio električnu cigaretu ovlaš smo se u šturom razgovoru dotakli knjige, za koju je Darko odmah izjavio kako je on posljednji koji bi mogao reći nešto o njoj. „Ja sam tu samo objekt, knjiga je stopostotno Antina“, što je naravno neizostavno bilo i prvo pitanje upućeno njemu kad nam se Perković pridružio.
Darko Rundek: Knjiga ima svoju priču. Ja ne mogu kroz nju objektivno kritizirati vlastiti lik i djelo. Ne osjećam se ovlaštenim da kritiziram nekoga tko me javno interpretira. Donekle sam sudjelovao u knjizi, pa također nije riječ o nečemu što mi se radilo iza leđa, tako da jednostavno mogu samo biti posmatrač koji prati kako to prolazi i kako komunicira prema van.
Ante, znači ideja o knjizi je bila tvoja?
Ante Perković: Pa, nije (smijeh). Ideja je došla od izdavača. Dakle, Menart je predložio tu mogućnost da se radi neka knjiga i nekako je bilo jasno da to neće biti biografija. To je bila polazna točka, što je meni jako odgovaralo jer mi se činilo da je taj biografski žanr, pogotovo kad se primjenjuje na žive ljude, dosta osjetljiv i jednim dijelom nepristojan. Biografska literatura o glazbenicima izuzetno je prisutna, odnosno ona u segmentu koliko se knjiga objavljuje o muzici zauzima najveći dio i mislim da treba raditi nešto što u jednom omjeru pomiče stvari u korist nekih drugih žanrova i načina pisanja. Ova knjiga je pokušaj da se manje piše o čovjeku, a više o njegovom djelu i vremenima u kojima je radio. Nekako je knjiga izvirala iz muzike. Puno toga što je napisano u njoj je zaista inspirirano Rundekovom muzikom.
Važno je napomenuti da knjiga nije biografija. Zapravo se puno toga dogodilo u procesu i to mi je drago jer obično nisam tako radio. Često sam control freak i želim unaprijed znati kuda idem, a ovdje se puno toga odvijalo po putu. Do izbora dopisivanja kao načina obavljanja intervjua smo došli spontano. Nekako je veća sloboda kad dobiješ pitanja na mail i onda imaš vremena promisliti o njima i odgovoriti. Na kraju krajeva, drugačije ih postavljaš kad ih pišeš od onih kad je to usmeno. Također se dogodio i trenutak kad sam shvatio kako je bolje da mene tu nema. Nisam ja kao neki novinarski posrednik koji prepričava ili prevodi ono što je meni netko rekao. Želio sam postupak primijeniti na ostale ‘glasove’ tj. sudionike i protagoniste knjige, tako da je onda došlo do ideje da su neki ljudi koji su s Darkom dijelili neki dio života i vremena sami napišu neki tekst, dio ili cijelo poglavlje. Pa su tako tu između ostalih prisutni Lazar Stojanović i Duco Vranić, naravno i Isabel s kojom je rađen intervju, ali je kasnije prerađen kako bi bio u prvom licu. Nekako sam osjetio u procesu kako to treba biti knjiga s puno glasova, kao neki foto album koji sadrži pričice umjesto slika o tome odakle je ta muzika krenula i gdje vas sve može odvesti.
Kažeš da je knjiga nastajala ‘po putu’, mimo control freak sheme. Je li to pomalo preuzet Darkov način rada? Što ti kažeš Darko, jer čini se da si i ti čovjek koji više osluškuje i na taj način stvara?
Darko Rundek: Ima raznih situacija, pa se tako i u njima pristup mijenja. Palo mi je nešto na pamet vezano za knjigu, a to je da je prilično moderno kako je to sve napisano i prezentirano. Ne znam tko mi je to prije neki dan pričao kako klinci danas nemaju strpljenja čuti priču od početka do kraja. Znaš ono, nakon prvog poglavlja bi htjeli pogledati što ima na Facebooku, ima li neki mail… Dakle ima nešto od tog modernog toka svijesti i komunikacije. Funkcionira po sistemu asocijacije, dakle otvori neku temu i spomene neko mjesto, pa stvari krenu u potpuno drugom smjeru, pa se poslije eventualno vrati na nju nakon što otvori još par priča u međuvremenu. Tako da u tom smislu knjiga ima moderan izričaj.
Gledam, knjiga je zanimljivo i prelomljena. Puno fotografija, pjesme, isječci, stihovi, čak i citati iz TV gostovanja. Je li bio problem skupiti tako obimnu građu?
Ante Perković: Hvala Bogu, većina toga se nalazi na YouTubeu ili na ostalim servisima. Pored toga imam sjajnog suradnika u Beogradu, Gorana Tarlaća koji je valjda najbolji arhivar pop kulturne građe kojeg znam. On je više-manje spontano slao neke stvari za koje ni Darko nije znao da postoje. Ali nije to išlo samo na taj ciljani način već i puno šire. Ja cijelo vrjeme pokušavam naći način da o muzici pišem drugačije. Svaki put se suočavam s tim kako je svako pisanje o muzici neki sekundarni proizvod. Jednostavno je muzika puno jača od te tvoje rečenice koju napišeš o njoj i koju staviš na papir ili ekran. I onda pokušavam naći neke druge načine, da joj se makar približim, da je makar vidim u daljini s leđa. Ovaj način funkcionira po sistemu da se skupi gomila građe, puno knjiga i izvornih dokumenata koji se ‘češu’ o Rundeka, Haustor i muziku, konkretno. I na kraju slijedi sažimanje u neku pričicu ili esejčić koji bi ustvari potaknuo ljude da na drugi način slušaju muziku, da im se drugačije otvara, da im daje neku prostornu cjelinu u vlastitom mentalnom sklopu, životu općenito.
Ovlaš listanjem knjige vidi se da je pristup istovremeno i zabavan i edukativan, a opet nema onog ‘diktata’ našeg vremena koji pati od izvlačenja prljavog rublja na vidjelo.
Ante Perković: Mene prljavo rublje ne zanima. Mogu reći da imam problem da sam intimno nezainteresiran za takve stvari, a vidimo da je to neki dominantni princip u pisanju, pa je na neki način bilo prirodno od toga se odmaknuti. Naravno na tom putu dobiješ neke ‘potvrde’ da je to pravi put. Jer knjiga je o čovjeku koji je kroz tu našu kulturu u posljednjih trideset godina prošao nekim svojim putem. Nije birao svijetleće i široke bulevare, nego onako, više sa strane, bar se to tako čini. Imamo tu i lijepu priču koje se uvijek dobro sjetiti o pjesmama Haustora i cijelog tog nasljeđa koji je puno više značio u devedesetima i kasnije, nego u osamdesetima, bar generacijski gledano. Dakle ta neka transformacija koju nosi svako umjetničko djelo u sebi ako je vrijedno. Pokušao sam to primijeniti valjda na najstariji način, dakle pisanjem. Slova i papir, samo dvije dimenzije, što je teško. I netko mi je već rekao da je ovo interaktivna knjiga, nema pravih linkova, ali ima nekih mentalnih. U jednom trenutku čitajući poželiš kliknuti i pogledati nešto, poslušati ili nešto pronaći i pročitati što je već davno u šupi. To mi je bila i namjera. Zapravo mislim da se ne možemo praviti da se nije dogodilo to što se dogodilo s internetom i uopće s tom drugačijom distribucijom znanja, jer je to svakako utjecalo na sve, pa bi trebalo i na knjige. Stari postupci jednostavno više nisu aktualni.
Zanimljivo je da pored obimne građe knjiga nije debela (142 strane). Kako si odlučio kad je kraj i što i koliko toga izbaciti van? Čini mi se da je puno ozbiljniji posao bio reduciranje materijala.
Ante Perković: Da, tako je. Inače tako radim. Da izbacujem… Meni je malo i žao što je gotovo, jer taman kad moraš završiti, jer postoji nekakav rok, govorimo o realnim stvarima, ti se otvara niz nekih drugih područja za koja nisi imao vremena, ili te ništa dovoljno snažno nije tad odvuklo tamo. Ovo nema ambiciju biti, kako se na engleskom kaže ‘The ultimate guide’ ili nešto slično. Ovo je neki izbor. Set lista. Kao što na koncertu nikad neće biti odsvirano sve ono što ljudi žele čuti od Darka Rundeka, tako i u ovoj knjizi nema nekih slika, priča ili pjesama koje bi netko možda stavio, a netko misli da bi trebale biti. To je neki moj osobni izbor uvjetovan svime što je nekako ušlo u knjigu i što je sudjelovalo u radu na knjizi. A naravno tu je i onaj pojam da li uopće postoji potreba da se nešto završi. S druge strane htio sam da ne budem baš u potpunosti bez starog osjećaja kontrole, pa sam se potrudio sve napisati na način da se neka linearna priča može provući kroz knjigu i da iako to nije ni biografija, ni esejistika, ni kritičarska knjiga da čitatelj u fragmentima do kraja sazna dosta i o Darku, suradnicima, muzici i vremenima, pa i epizodama koje su malo skrivene. Sad je na drugima da vide koliko mi je to pošlo za rukom.
Darko kad sagledaš knjigu, je li po tebi sve u, nazovimo to, balansu? U smislu da možda ne nedostaje neki bitan segment?
Darko Rundek: Balans svakako postoji. Drago mi je što osjećam da sam ja tu neka poluga… I taj život koji mi se takav kakav jest dogodio. Dugo traje taj moj rad i vidim da postoji dovoljno povoda da se to prezentira i na ovakav način i da se dođe do nekih značenja koja su se kroz vrijeme prelamala drukčije, pošto je Ante rekao da je Haustor imao posve drugo značenje u devedesetima, pa su takve stvari sigurno dobar povod da se tematiziraju neka druga vremena i značenja u njima. S druge strane Ante je mlađi od mene i on sve to drugačije rezimira i osjeti se to njegovo osobno prisustvo u knjizi. Čak i kad je u pitanju kompilacija drugih ljudi knjiga nosi jedan autorski senzibilitet. Drago mi je što mi nije digao spomenik, već je progovorio o nekim stvarima na svoj način i s razumijevanjem.
Evo konkretne ‘provokacije’; je li Ante veći fan Haustora ili Rundeka nakon Haustora?
Darko Rundek: Ma nije to fanovska knjiga. Mislim da Antu ne privlači taj način interpretiranja stvari.
Ante Perković: Što se mene tiče, malo je prekasno da budem fan bilo koga. Jednu fanovsku knjigu sam napisao. To je bila biografija Pips Chips & Videoclipsa kad sam imao 23 godine i to je tad baš bila knjiga koju je napisao fan, iako ja sam sebe u to vrijeme ne bi nazvao fanom, već bi si nadjenuo neko profesionalnije ime (smijeh), ali de facto je to bila knjiga fana za fanove. „Rundek, između“ to sigurno nije. Ja naravno volim i Haustor i Cargo orkestar i Trio, a najviše volim to što je to muzika koja me može iznenaditi bez obzira na dugi staž koliko pratim njegov rad. I ta neka iznenađenja koja mi u početku možda nisu draga i koja ne razumijem, pa mi se kasnije objasne, onda puno više znače. Teško mi je to sa sigurnošću reći, ali mislim da se u knjizi ne prelama baš taj neki osjećaj ljubavi ili ne-ljubavi prema konkretnom imenu, već prema muzici kao takvoj. Recimo, prema muzici koja je na neki način oslobođena autora u poglavlju „Kao da je bilo nekad“, pjesmi koju Cargo Trio često svira… Način na koji je svira Trio i na koji je publika percipira je potpuno drugačiji od onog nekog herojskog stava koji je povezan s Milanom Mladenovićem i cijele te rock ikonografije. Sad zvuči kao neka prapjesma, kao nešto što je bilo puno prije rock and rolla, nešto što je nadživjelo tu cijelu buku oko muzike koja je zapravo stvorena, neću reći umjetno, ali na neki način pratnja koja se s vremenom izgubi. To mi je bila vodilja. Neke pjesme jednostavno napuste autora i postanu nešto drugo. Pogotovo danas kad na bilo kojem forumu možeš pročitati najnevjerojatnije bedastoće što koja pjesma znači, kome je zapravo upućena, što je taj čovjek mislio kad je napisao… I u ovom poravnanju kulture u kojem svako od tih mišljenja može imati jednaku važnost… Odvelo me ovo pitanje na kraju… Odgovor je da nisam fan. Mislim da to čovjek nakon tridesete više ni ne može biti ako nastavi voljeti muziku. Onda to isključuje jedno drugo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
