Markiz ‘Mikrofonija’ – klopka srednje struje

Zagrebačka grupa Markiz se nakon ‘Savršenog svijeta’ zatekla u ‘savršenom zvuku’ – riskantnom mjestu za rock, prilično udaljenom od sugerirane mikrofonije.

Markiz 'Mikrofonija'

U Hrvatskoj nema opasnijeg terena za bendove i glazbenike od AOR-a oliti adult orientated rocka, kako ga zovu na Zapadu gdje je to prilično zahvalna niša. Najviše zbog publike. Kod nas je i dalje na snazi jedna glavna podjela, a to je: na estradu i sve ono što ne pripada u nju, s napomenom da sve što je dovoljno popularno lako može postati estrada bez obzira iz kojeg je žanra originalno krenulo. Pokušati već u startu biti AOR gotovo je nemoguća misija. Karijere kreću ili iz rock klubova, ili iz folkoteka i s estradnih događanja. Ako se zanemari pisanje o dva potonja, rock klubovi su prilično nemilosrdna mjesta, bar po profilu glazbe koju slušaju oni koji se tamo okupljaju, pa je interes publike uvijek upitna stvar kad je u pitanju neki pokušaj srednjestrujašenja. Posebice ako je to srednjestrujašenje pretvrdo za estradnu publiku.

Potreban je ovakav uvod za recenziju albuma „Mikrofonija“. Riječ je o drugom studijskom uratku zagrebačkog benda Markiz koji je kad se pojavio s prvijencem „Savršeni svijet“ posjedovao u sebi solidnu dozu avangardnog (da ne upotrijebim riječ ‘alternativnog’ koja bi ovdje možda odvela na stanputicu) i nije bio toliko ‘ispeglan’, što mu je davalo draž kao što se moglo igrati i s prognozama o nečemu što posjeduje sve odlike da postane klupska atrakcija. Ponajprije zahvaljujući izuzetno kvalitetnom vokalu pjevačice Ines Mlinarić-Stakić aka ReD.

„Mikrofonija“ odiše modernošću, ali i željom za osvajanjem širokog spektra radijskog etera. Od prve „Mikrofonija“ do posljednje pjesme „Par lijepih riječi“ kao da je svih 11 pjesama dizajnirano da budu potencijalni radijski singlovi, no među njima nedostaje onaj jedan potentni pravi singl koji bi u takvoj konstelaciji mogao iznijeti cijeli album.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=MjmQ3wv_81E[/youtube]

Drugi detalj koji pridonosi takvoj slušateljskoj ekspresiji su uopćeni tekstovi koji se rijetko dotiču srži, jer su uvijek na blagoj distanci. Bilo da je u pitanju propitivanje vlastite emotivne nutrine, zatim prevladavajuća tematika žensko muških odnosa, ili se u tragovima osjeti doza socijalno društvenog angažiranja, kao što je to slučaj u pjesmama „Gospode“ i „Sused“. Nekako je to prilična smetnja za dobiti one poznate odgovore tko je ReD i što ona uistinu osjeća, jer pored jako dobro izvedenih pjevačkih dionica, njene emocije kao da bivaju zatomljene, odnosno ne dolaze dovoljno do izražaja iako bi po onome što izlazi iz njenih glasnica mogla konkurirati jednoj Skin iz Skunk Anansie.

Ispeglana zvučna slika uigranog benda koji, čisto da ne bi bilo zabune, jako dobro poznaje sve elemente žestine, također kao da je sputana u nekoj polu-hermetičnoj kutiji koja filtrira i sprječava da muzika uistinu poteče.

Iako ne mislim da je odlazak gitariste Alena Kraljića Kralje koji je s Markizom bio na prvom albumu i njegova ‘zamjena’ Sašom Jungićem iz upokojenog Ramireza (jer je Jungić bio prisutan i na prvom albumu) krucijalna u cijeloj priči, jer gitaru u rukama drži i čelni čovjek benda Andrej Babić, no ta razlika u srži i polaznoj točki oba albuma je primjetna. Čini se da neki odgovori leže i u tom dijelu cjelokupne slagalice, jer činjenica jest da je bend promijenio putanju. Markiz je postao prilično fin, samo mu to ne stoji. Upao je u klopku drugog albuma. Pokušao je prvotni entuzijazam pretvoriti u hrvatski AOR. Samo što u Hrvatskoj tako nešto što pod jednu kapu stavlja široki spektar publike nažalost ne postoji.

Ocjena: 6/10

(Croatia Records, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh