Izostanak vrućeg afričkog plesnog tuluma

Prvi nastup senegalskog glazbenika Cheikh Lôa i njegovog šesteročlanog sastava u zagrebačkom klubu Aquarius nije ispunio očekivanja.

Cheikh Lô u Aquariusu (Foto: Zoran Stajčić)

Fuzija afričke glazbe, funka, soula, rocka i jazza koju je u svom glazbenom loncu izmiješao Cheikh Lô – senegalski multiinstrumentalist i pjevač u petak navečer je slikovito rečeno izgubio bitku od jednog drugog „glazbenog kuhara“, odnosno Ramba Amadeusa. Iako je Rambu to bio već tko zna koji put da nastupa u Zagrebu, a afričkom glazbeniku prvi put, ni taktika iznenađenja nije urodila željenim plodom jer se u Aquariusu okupilo dvjestotinjak zainteresiranih.

No kako je podbacila publika, tako je podbacio i Cheikh Lô koji svojim brojnim bendom nije uspio stvoriti atmosferu kakvu inače kod nas na gostovanje prirede njegove afričke kolege. Nije imao furioznost i želju za kontaktom s publikom kao jedan Femi Kuti, nije imao opojni mantrički ritam kao Konono No1 ni hipnotizirajuću snagu Tinariwena.

S publikom je komunicirao slabo, gotovo nimalo i cijelo vrijeme se osjećala određena barijera u zraku. Njegova glazba uživo vrvi od unisonih manirizama koji su bili zaštitni znak Santanine glazbe u periodu od kraja 60ih do sredine 70ih (ali je Santana to radio daleko živahnije), a punoća ritma i živost se osjetila svega ne trenutke iako je Cheikh Lô u svom bendu imao čak četiri čovjeka zadužena za ritam. Ako se stave na stranu tekstovi pjesama koji nisu baš bili svima razumljivi, njegova glazba je iznimno prijemčiva puno mlađem uzrastu, a time pomalo banalna odraslima. Daleko da nije kvalitetna, ali sve bi odlično leglo u nekoj „matineji Putumayo* tuluma“.

Činjenica jest da je glazbeniku na albumu gostovao Pee Wee Elis, dugogodišnji saksofonist Jamesa Browna, no isti taj Pee Wee se nije nimalo iskazao prije četiri godine u Zagrebu kad je nastupio na Zagreb Jazz Festivalu i tamo sa svojim puno mlađim bendom entuzijasta klimavo izvodio jazz standarde. Ni Cheikh Lôov saksofonist u Aquariusu nije briljirao svojom virtuoznošću. Jamming je bio imperativ nastupa, ali nije bio prošaran konstantnim improvizacijama, što je obično i u rocku i jazzu zamka za upadanje u monotoniju. Općenito se činilo kako u prvom planu smije biti samo Cheikh Lô i da je glavni  naglasak stavljen na njegovu multiinstrumentalnost tj. talent. Svirao je gitaru, udaraljke, sjedao za bubanj i naravno pjevao dok je bend uglavnom bio pratnja iz koje nije bilo pretjeranog individualnog isticanja.

Osjećala se ta suspregnutost, a zbog toga je vjerojatno i izostala veća euforija publike željne vrućeg afričkog ritma koji raspamećuje, diže raspoloženje i grije tijelo kad sve prestane i kad se odlazi kući u vlažnu listopadsku noć.

*Putumayo Records – diskografska kuća specijalizirana za objavljivanje kvalitetne i edukativne dječje glazbe te glazbe namijenjene djeci.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X