Iako je u rukama imao itekako zanimljivu priču s originalnim perspektivom neoriginalne teme i fantastičnog snimatelja koji mu je to sve mogao dovoljno kvalitetno prikazati, Russell Crowe u svom redateljskom prvijencu nije uspio složiti ništa više od prosječnog televizijskog filma koji se gleda s pol oka u kakvo lijeno nedjeljno poslijepodne.
Malo koji glumac ili glumica izdrže cijelu svoju karijeru bez da se barem jednom ne okušaju u režiji nekog svog filma, a uglavnom se radi o teškom smeću koje podršku producenata i financije za snimanje dobiva isključivo zbog angažmana tog ili te slavne zvijezde. To se nikako ne može reći za „Izvor nade“, prvijenac australske glumačke legende Russella Crowea, koji je u rukama imao intrigantnu priču, iza kamere nekoliko vrhunskih filmskih profesionalaca, a ispred nje samoga sebe… i opet nije uspio doći dalje od, u najboljem slučaju, razine prosječnog TV filma. Koliko je to zapravo loše? Recimo otprilike kao njegova „druga karijera“, ako tako možemo nazvati uistinu grozni glazbeni opus kojim nas terorizira već 30-ak godina!
Izvor nade priča priču o dobroćudnom i poštenom australskom kopaču bunara Connoru (Russell Crowe) kojem trojica sinova pogibaju u Prvom svjetskom rata, boreći se u legendarnoj bitki kod turskog Galipolja. Nekoliko godina nakon te tragedije Connor odlučuje otići u Tursku i pronaći posmrtne ostatke svojih sinova te ih vratiti natrag u Australiju, a usput će se zaljubiti u privlačnu vlasnicu istanbulskog hotela Ayshe (Olga Kurylenko) te sprijateljiti s čovjekom koji je zapovijedao protivničkom vojskom, pukovnikom Hasanom (Yilmaz Erdogan).
Iako mane ovog filma daleko nadmašuju pozitivne strane, među potonjima svakako valja izdvojiti rad snimatelja Andrewa Lesniea i scenografsko-kostimografske ekipe, koji su ljepote Turske (iako je samo djelić filma sniman na autentičnim lokacijama) i život onog doba uspjeli dočarati toliko kvalitetno da bez imalo dvojbe iskaču kao glavni adut Izvora nade. I sama perspektiva iz koje se gleda glavna, ratna tema ovog filma, nešto je što treba spomenuti kao pozitivan pomak od ustaljenih normi, ali scenaristi Andrew Knight i Andrew Anastasios propuštaju priliku napraviti nešto više s materijalom te imaju ozbiljnih problema s fokusiranjem na određene motive i samu nit vodilju svoje priče. Na kraju tako dobivamo potpuni bućkuriš svega što se dalo natrpati u gotovo dva sata, od povijesno-obiteljske drame preko ratnog filma pa sve do melodrame s elementima putopisa.
Možda bi to i bilo zanimljivo za gledati da iza kamere nije sjedio Russell Crowe, koji u svom redateljskom prvijencu nije napravio očajan posao, ali definitivno nije dao previše razloga zašto bi mu netko dao da režira i drugi film. Iako mu je njegov DP birao fenomenalne kadrove, Crowe nije znao što bi s njima napravio pa ih je koristio u maniri diletantskog redatelja TV filma, kombinirajući zadivljujuće pozadine s nezanimljivim događajima. Uistinu je dobar posao napravio samo u jednoj sceni, koja dolazi pred sam kraj i prikazuje posljednje trenutke njegovih sinova. Emotivnost postignuta vještim kadriranjem i dobro postavljenom scenom savršen je primjer koliko je ovaj film mogao biti, ali nije bio. Jedan od razloga njegovom neuspjehu kao cjeline jest i loš tempo i vrlo nagle promjene atmosfere u kombinaciji s neobjašnjivo nekvalitetnim slow motion kadrovima i flashback scenama koje su negdje na razini lošeg trash C filma, što u stupac negativnosti ubacuje i rad montaže i post-produkcije.
Osim što je u „Izvoru nade“ redatelj, Russell Crowe igra i glavnu ulogu, a bez imalo ustručavanja bih ju mogao staviti među najlošije odrađene radove njegove karijere. Trudi se stvoriti nekakvu suptilnu mješavinu likova Maxa Skinnera („A Good Year“) i „povijesnih“ junaka koje je do sada igrao (Maximus, Robin Hood), a mi u konačnici dobivamo nekakvog mlakog i nezanimljivog lika do kojeg bi nam trebalo biti najviše stalo, ali nam je u svakom kadru u kojem je s nekim drugim uvijek više stalo do tog drugog, iako su i svi ostali manje-više čista dosada! Zapravo, jedini koji se ističe svojom pojavom i onim što je prikazao u odnosu na ono kako je njegov lik bio zamišljen jest Yilmaz Erdogan, a njegov je pukovnik Hasan svojevrsni antijunak i „moralan čovjek koji je spreman učiniti užasne stvari za viši cilj“ („Apokalipsa danas“) čija je priča već nakon nekoliko minuta interakcije s glavnim likom ona koju zapravo želimo pratiti! A kako u tom kontekstu ne spomenuti i apsolutni očaj koji predstavljaju Olga Kurylenko i rijetko iritantni klinac koji igra njezinog sina? Klincu se još nekako i može oprostiti jer je ipak klinac, ali Olga bi nakon toliko uloga već morala naučiti neke stvari o glumi. Istina, uglavnom se izvlači na seksipil pa nekako zanemarujemo očiti nedostatak talenta, ali čim joj se oduzme taj adut ostaje ogoljena i prokljuvena. Takvi glumci jednostavno ne mogu iznijeti emociju dostojnu nekakve melodrame, a na trenutke postaje bolno neugodno gledati kako Crowe i njegovi scenaristi to pokušavaju nasilno ostvariti.
„Izvor nade“ je film koji je zagrebao mnogo zanimljivih tema, ali nije uspio obraditi niti jednu od njih, čak niti polovično. Miješanje ozbiljnosti agonije rata i pogibelji sinova usred uništenog i naizgled beznačajnog polja tisućama kilometara udaljenog od njihova doma s nekakvom lakopernom ljubavnom pričom njihova oca i Turkinje u rascvjetalom vrtu usred Istanbula, uz dodatak nekolicine potpuno nebitnih sporednih radnji (poput turskog pokreta otpora protiv Grka ili Aysheine obveze da se uda za brata svog preminulog muža) nikako ne čini dobru kombinaciju, a uz nesuvislu režiju i u najbolju ruku prosječne glumačke izvedbe sve to zajedno ne daje niti približno moćan efekt kakav sam očekivao gledajući trailer. Uz sladunjavu prvoloptašku glazbu podlogu pojačava se i sveopći osjećaj gledanja kakvog bezveznog TV filma, s tim da TV film takav jest zato što takav mora biti, a Izvor nade takav jest zato jer ljudi (tojest, čovjek) koji je bili za njegovim kormilom nisu znali što zapravo rade. Rekao bih kako će u filmu uživati barem ženski dio publiku poradi omiljenog im Crowea, ali niti on, ovako podbuhao i u pristojnim godinama, više nije neka sreća. Što onda preostaje? Malo, uistinu malo…
Ocjena: 3/10
(Fear of God Films, Hopscotch Features, RatPac Entertainment, Seven Group Holdings; 2014)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
