J.R. August i Mary May u dvorištu ALU – u agoniji

Ovo je stvarno vrijeme kad se ne zna je li teže biti glazbenik na pozornici, publika ili organizator, jer za sve što se događa treba imati čelične živce i volju.

J.R. August u dvorištu Akademije likovne umjetnosti (Foto: Vedran Metelko)

Šteta koju ‘revnosni inspektori’ nanose hrvatskoj sceni je malo veća od 120.000 kuna, koliko su odrapili kazni dosad organizatorima zagrebačkih koncerata, kad već ne smiju banut u neku crkvu nedjeljom pa globit popa, ili ući u gradski prijevoz u špici prometa pa poslat kaznu, valjda, gradonačelniku, jer ZET, valjda, pripada gradu, vrag će ga znati. Oderati organizatora s 30.000 kuna po večeri, tj. oko 4 tisuće eura je unazad par tjedana sasvim lak zadatak, bez bojazni da će naletjeti na nekog nezgodnog raspoloženog ministra koji osjeća poriv da ide na koncerte. Praksa je dosad pokazala da je za represivne organe najlakše lupati po mladima i popularnoj kulturi, posebice ako se okupljaju oko nekog glazbenog cilja.

Znaju dobro iskusni inspektori da su to pristojna djeca, da nema tu neke razularene bagre, kako se obično stereotipno prikazuje koncertna publika drukčijih estetskih nazora u ovoj zemlji. I da tu na koncu neće biti nikakvih problema za udariti neki reket. Mislite da je ‘reket’ preteška riječ? Pa ne znam postoji li prikladnija za situacije kad eto netko ‘sa značkom’ najavi nekom organizatoru da će mu češljati svaki budući event. Ta situacija kad se ‘Murga drot’ unese nekom u lice i kaže… Potpisnik ovih redaka tu ne vidi neku odanost ideji u provođenju zakona, koliko pak agilno uživanje u tuđoj agoniji, bez obzira na parafe & paragrafe.

J.R. August u dvorištu Akademije likovne umjetnosti (Foto: Vedran Metelko)

Tiha agonija tako je sinoć lebdjela zrakom već na ulazu u romantični park Akademije likovnih umjetnosti, općenito jedan lijep i opuštajući ambijent na dvadesetak koraka udaljen od Britanskog trga u zapadnom dijelu centra grada. Baš to, agonija. Iako je red za ulaz na koncert bio na otvorenom, kao i cijeli događaj, redar je pristojno molio svakog posjetitelja da stavi masku na lice prilikom ulaza, obaveznog ostavljanja osobnnih podataka, mjerenje temperature i ostalih propisanih mjera. Protokol i pristojnost na koje bi valjda zapljeskali i uobičajeno pristoji i protokolarni Japanci da su to vidjeli. Čak je i žamor bio prigušen. I to sve jer se čekalo ‘njegovo visočanstvo’ inspektora, da se vidi kako će ‘krstiti’ novi prostor.

Uglavnom, lik je došao, ovlaš pogledao situaciju i otišao, a zaključak ovog novinara je da valjda reagiraju na glasnoću, a ne na neki fizički razmak između ljudi. U garaži MSU-a je bilo glasno, u dvorištu Medike također i valjda ih je to nerviralo. U dvorištu ALU-a, toga nije bilo. Upravo zato sam u uvodu napisao da je šteta koju čine sceni puno veća jer se na pristojnom lako iživljavati bez posljedica po njih, ali prava posljedica je nažalost gušenje glazbe.

Mary May u dvorištu Akademije likovne umjetnosti (Foto: Vedran Metelko)

Da, u dvorištu Akademije je bilo izuzetno tiho, posebice na koncertu Mary May. Pa kad se tome dodaju stolci posloženi s debelim razmacima po dvorištu, prije kao neke prepreke, a manje kao pomagala, dobije se taj neki nadrealni štih da je sve neprirodno mirno, osim što je i ‘razuđeno’. Mary i njen četveročlani bend nikad mi nisu bili tiši u izvedbi uživo, uz to je i basist imamo nekih tehničkih problema sa svojim instrumentom, i naravno publika razbacana po cijelom dvorištu na stolcima na koncertu koji nije za sjedenje.

Mary i bend su inače ekipa feedbacka i vidjelo se da su nekako suspregnuti tijekom izvedbe i to ih je mučilo. Negdje pred kraj stvar se prelomila tijekom pjesme „A Lot“. Izvedba je bila energična, a kao da su se po prvi put spojile nevidljive spone između posjetitelja koji su u tom trenutku postali publika u pravom smislu te riječi. Probilo se neko ‘raspoloženje’. Za Mary je i to bila dovoljna iskra da potraži još i da sam završetak koncerta bude emotivno po njenom. Sišla je ispred pozornice i pozvala na ples. Obzirom da je nikad dosad nisam vidio da je imala potrebu za takvim porivom na koncertima, mogu samo zamisliti koliko stresa, i inače senzibilnim glazbenicima, stvara taj čudni vakuum udaljenosti od publike. Da je bar moglo biti glasnije, možda bi se to nekako i premostilo.

Mary May u dvorištu Akademije likovne umjetnosti (Foto: Vedran Metelko)

Za nijansu je bilo glasnije potom na koncertu J.R. Augusta, iako bih i tu možda izgubio opkladu, jer više ljudi na pozornici je stvaralo gušću harmonijsku sliku, pa po takvom ishodu se nekad zaključi da je glasnije, iako nije. No J.R. kao da je osjetio tu vibru utučenosti u zraku i potpuno ‘okrenuo ploču’. Bio je to poletan koncert. S puno doze optimizma, rekla bi se. Mislim, ‘muvao’ je on publiku po ‘svojim vodama’, ali bi uvijek izbistrio situaciju. Njegov prateći ženski zbor (koji je iz nastupa u nastup sve bolji i bolji) izvlačio je forte, a moćna puhačka sekcija unisono ubrizgavala neki ‘Stax’ puls u utrobe slušatelja.

Bilo je, dakle, zbijeno, s jačim naglaskom na ritam, a manjim na atmosferičnost i dramatiku. J.R. August je dobro poentirao u svakom slučaj i uistinu dokazao da je on sa svojim sastavom vrhunski iznio sve kao zvijezda večeri. Taman da osjećaj agonije u kojoj se svi valjamo na tren ispari. Iskreno, ovo je stvarno vrijeme kad se ne zna je li teže biti glazbenik na pozornici, publika ili organizator, jer za sve što se događa treba imati čelične živce i volju.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X