Jack Garratt novo je ime Universal Musica koji je svoj put utabavao iskušavajući festivale kao samostalni izvođač specifičan po izazivanju ultimativnog divljenja glazbenim umijećem i vještinom.
Rođen u seocetu Little Chalfont pored Buckinghamshirea, Jack Garratt počeo je pisati i skladati kao dvanaestogodišnjak na velikim školskim odmorima i ubrzo postao engleska zvijezda Eurovizije. Tražeći se u reggae, ska i punk bendovima tijekom rane adolescencije, napokon se pronalazi prije nekoliko godina kao predvodnik neke nove, svježe struje glazbene fuzije koja napokon pokapa tendencije etiketiranja. Jasno, glazbeno definirana obitelj od riđeg je Engleza stvorila znatiželjnika u svijetu glazbenih instrumenata, pa tako Jack ističe kako mu je najprirodnija stvar u ruke uzeti bilo koji instrument i kroz neko vrijeme doći do nekakve strukture. Ipak, iako ga do 18. godine obilježava tumaranje popom, s punoljetnošću ga okupira elektronika, a zatim „Channel Orange“ Franka Oceana. Mladi se kantautor ne ograđuje od uzora, a na svojem profilu Instagrama navodi kako su mu Snarky Puppy, Vulfpeck, David Bowie, Steve Wonder i Kendrick Lamar najveći uzori, što se i ‘čuje’ u njegovoj fuziji novog kova, fuziji novog zvuka. Nakon dva EP-ja „Synesthesiac“ i „Remnants“ napokon objavljuje dugosvirajući prvijenac: album koji naprosto morate preslušati. A zatim opet. I opet.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=qnkDX_sK7ng[/youtube]
Vokalno Garrat izranja iz paklenih dubina hrapavoga podzemlja i priziva demone glasiljki Toma Waitsa (ponajviše u live interpretacijama), a onda se izdiže do zavidnih visina u falset sličan onom Justinu Timberlakeu kao čujnom uzoru duž cijele prve faze. Još jedan razlog za zabezeknutost!
Garratt je hipsterska, riđokosa, kudrava hobotnica na ecstasyju: natprosječno talentiran multiinstrumentalist čiji se talent ne očituje ‘samo’ u sposobnosti vještog i lakog pokretnja dobro ugođenog zvuka na plejadi instrumenata, nego zapanjujućem manevru istima. Iako neuroznanstvenici tvrde da pravi multitasking nije moguć zbog fokusa mozga na jednu radnju, Jackie boy redefinira multitasking, a time i tradicionalno viđenje fenomena ‘one man banda’. Manjak vizualnog podražaja na albumu one još uvijek neupoznate s njegovim radom krivo će navesti da zasluge pripišu produkciji, odnosno moglo bi to proizvesti skepsu oko očekivanja za nastupe uživo. Ali, samo malo! Mladi Englez upravo uživo pokazuje da u glazbu uvodi astralnu projekciju: istovremeno sviranje od trombona, bubnjeva, gitare, bas gitare, ukulele, mandoline afričkih perkusija do drumpada. Mali mu je tehnološki dodatak od iznimne pomoći, iako to ne znači da je Jack produkt prethodne maufakture.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=hvHqbpQagjY[/youtube]
Lirski moment crpi najviše iz neuzvraćenih i traumatičnih ljubavnih iskustava, ali naš momak se uglavnom vješto kloni patetike i weltschmerza tipične za pop glazbu unatoč banalnim naslovima pjesama. Na svakoj razini briljira u najvećem singlu prvog albuma, pjesmi „Worry“, dok zrelo slavi mladenačku neposrednost u „Weathered“, kao i životinjski nagon u „Chemical“. Fino balansira između baladne forme satkane od bluesa, popa i r’n’b-ja, dok u „Chemical“ i „Far Cry“ predstavlja klupske, bas melodije uslijed aktualne renesanse elektroničke glazbe u mainstreamu. Iako na trenutke djeluje prezasićeno, a time i neuzbudljivo, Garrattova je kompilacija okrepljujuća zbog svježine, srčanosti i slojevitog basa kao determinante zvuka. Kao umjetnik s riffovima dostojnima Satrijanijevog aplauza predstavlja inteligentnu i zato najbolju kombinaciju stilova i reprezenata žanra koje sljubljuje zbog čega je „Phase“ vjerojatno najvažnije Universalovo izdanje godine zbog mladenačkog izbjegavanja pravila tržišta koje će ga upravo time i definirati, a Garratta učiniti najvrućim imenom mainstreama i radiopostaja 2016. godine.
Zgodno je reći i da je upravo ovaj 24-godišnji genijalac s prvog mjesta ljestvica Velike Britanije maknuo Adele.
Ocjena: 8/10
(Universal Music, 2016.)
Streaming: Jack Garratt “Phase”