‘My Friend’ bila bi čak zbunjujuće odvažna pjesma da je napravljena s dubinskim uvidom u postmodernu shizofreniju, ali čak iako nije, takvom je treba smatrati. Živimo u tolikom otuđenju da sami sebi moramo glumiti partnere u pjevanju, koji jedan drugog pjesmom uvjeravaju da imaju prijatelja u samome sebi.
Mnogi se sjećaju vremena kada su se natjecanja za pjesmu Eurovizije pobožno pratila diljem kontinenta i šire, kako bi se obitelji okupljale i navijale zdušno za natjecatelje iz svoje države s kako god glupom pjesmom ovaj nastupao.
Na vrhuncu popularnosti sedamdesetih i osamdesetih na ovom su, tada prestižnom natjecanju pobjeđivali pop divovi kao što su ABBA, Johnny Logan i Céline Dion. Nakon potonje za Jugoslaviju je pobjedu odnijela grupa Riva i pred sam kraj države učinila narode i narodnosti ponosne na pop besmislicu o štreberu klasičaru koji potajno svira “Rock Me, Baby”. Toto Cotugno je u Zagrebu položio temelje EU-a u jednakoj mjeri u kojoj je Tomislav Ivčić godinu kasnije zaustavio rat u Hrvatskoj.
Kako bilo, u to vrijeme Eurovizija je predstavljala nekog vraga u glavama mase. Ali, cijela stvar s vremenom gurana je samim svojim konceptom na marginu društvenih zbivanja, pomama za kičem sve je manja u devedesetima, a Euroviziju prate većma queer ekipe na privatnim tulumima i društva s poluironičnim odmakom. Gledanost je zasigurno još uvijek solidna, ali cijela fešta, realno, nevažna je fusnota u kolektivnom umu društva. To je freak show na kojem pobjedu odnose bradate žene i lažni metalci u kostimima čudovišta iz dječjeg igrokaza. Jednom u dvadeset godina se dogodi da se pjesma pobjednica vrti na radijskim postajama nakon pobjede, kao što je bio slučaj bio s Lenom u Oslu.
Od osamostaljenja naovamo Hrvati imadoše časnu tradiciju slanja grozomornih popjevki na ovo natjecanje koje je sa svakim izdanjem gubilo na dojmu i relevantnosti, od prvog istupa s “Don’t Ever Cry”, preko blijedog Tonyja i grozomornog Magazina s Lidijom Horvat-Dunjko, Maje Blagdan, E.N.I. i tako dalje i tako dalje. Sa svakim izdanjem tonulo se još dublje u rupe iz kojih izlaza više nije moglo biti. Gdje su danas Claudia Beni i Ivan Mikulić u koje smo nekad polagali nade? Hoćemo li pamtiti pokušaje Borisa Novkovića ili Klape s mora? Tko je ikada pomislio kako će Dado Topić anno domini 2007. osvojiti srca glasača pjesmom “Vjerujem u ljubav”?
Zrnce razuma pripadnici roda hrvatskoga uspjeli su skupiti i ne poslati uopće nikoga na natjecanja 2014. i 2015., a kad ih je ta faza mudrosti prošla, odlučili su ukinuti demokraciju i predstavnike zemlje na natjecanje slati javnim dekretom. Možda na papiru ovo zvuči loše i nepopularno, ali moramo im i dalje biti zahvalni što su nas tom odlukom poštedjeli Dore, natjecanja na koje bi se prijavljivali svi frikovi estrade i oni koji to tek žele postati s namjerom da osvoje srca publike diljem svijeta svojim nastupom na Eurosongu.
Da ne jebe lijep, nego uporan, ove godine nam je tako ponosno dokazao Željko “Jacques” Houdek, velikogorički frizer iznimnog glasovnog kapaciteta. Ne može se reći da je riječ o lijepom primjerku čovjeka kada o njegovoj debljini kruži više viceva nego nekad o plavušama, policajcima, ili o Chucku Norrisu. No, da su Hrvati duhovitiji narod, znali bi da se Jacquesu ne treba rugati zbog njegove kilaže, već zbog njegove manične fiksacije Eurosongom. Šest puta je jurišao bojnim poljem Dore, s pjesmom sve slabijom i slabijom, ali nikad ga se narod nije usudio poslati. Valjda su se sramili lika o kojem pričaju viceve. Ali Jacques se nije predao.
Borio se rukama i nogama da on bude taj koji će predstavljati crvenu, bijelu i plavu u Tallinu, Rigi, Istambulu, Kijevu, Ateni… Ali bi ljudi ipak uvijek prije pristali na Severinu, Vesnu Pisarović ili nekog trećeg, petog ili sedmog. Ali eto, došlo je vrijeme javnoga dekreta kojim se Jacquesa može poslati izravno raketom u Kijev, da se čovjeku ispuni želja. I pravo mu budi, on doista našim mlađim naraštajima šalje poruku da se upornost isplati i da nije bitno ako si debeo, jer u ovoj zemlji svatko može ostvariti snove. Treba mu tek pjesma.
Zloćudan bi vam autor savjetovao da poslušate redom šest pjesama koje je Houdek pjevao na Dorama, ali nije se potrebno podvrgnuti tom teroru. Dovoljno je da znate kako je riječ o bezličnom smeću koje nitko normalan nikad ne bi htio slušati u životu. No, Eurovizija je to što jest. Nećemo slati tamo kvalitetu. Nije to publika koja bi razumjela poetičnost i ljepotu izričaja jednog, recimo, Denisa Kataneca. Čak je i slavni pokušaj Kawasaki 3P-a bio diverzija i subverzija, jer ni njima nije mjesto na toj smotri kiča i neukusa. Treba im poslati nešto kičasto i neukusno, ali zamotano u nekakav celofan koji će im privući pozornost, baciti pijesak u oči.
Sumnjam da autori glazbe (Jacques Houdek, Siniša Reljić i Tony Malm) i teksta (Jacques Houdek, Ines Prajo, Arijana Kunštek i Fabrizio Laucella) shvaćaju što su točno ovom pjesmom postigli. Produkcija je staromodna, aranžman je posuđen iz Disneyevih soundtrackova, a ideje su nabacivane bez puno provjere u ovaj suludi glazbeni gulaš spreman za serviranje ušima diljem Europe. Četiri tekstopisca nisu skupa uspjeli napisati jedan stih kojeg se ne bi trebalo sramiti. A još nismo ni došli do ključne točke.
Pjesma “My Friend” je duet Jacquesa sa Houdekom u kojoj omiljeni punchline viceva pokazuje svoj nevjerojatan raspon glasa, glumeći u jednom trenu Lucijana Pavarottija, a u drugom grebući po visinama nedostižnim i mnogim mu estradnim kolegicama. Cijela stvar je montipajtonovski šašava i otkačena, premda autori to možda nisu htjeli postići. Ali za nastup na natjecanju koje osvajaju bradate žene valja imati jednako bizarnog igrača i pjesmu. Priznajem, nije bizarniji od Dade Topića, ali to je druga razina bizarnosti. Ako ideš na festival treša, idi sa pravim pravcatim supertrešom.
“My Friend” je osvježavajuća porcija glazbenog užasa, za koji je dobro znati da nije zauvijek odstranjen iz našeg glazbenog tkiva fosilnim naslagama mediokriteta koji su zavladali valovima posljednjih desetljeća. “My Friend” bila bi čak zbunjujuće odvažna pjesma da je napravljena s dubinskim uvidom u postmodernu shizofreniju, ali čak iako nije, takvom je treba smatrati. Živimo u tolikom otuđenju da sami sebi moramo glumiti partnere u pjevanju, koji jedan drugog pjesmom uvjeravaju da imaju prijatelja u samome sebi.
Euroviziju sam prestao pratiti tamo negdje s Totom Coutugnom, ali 2017. želim da Jacques Houdek pobijedi. Ne zato što je Hrvat, ne zato što je uporan. Možda zato što u ludim vremenima trebamo lude pjevače koji pjevaju lude pjesme.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
