U susretu s primjerenim pjesmovnim komadima njezin opojno zvonak, čist, bistar glas rijetko čuvene otvorenosti i iskrenosti ponudio je neke od najboljih ovdašnjih, nazovimo ih, pop pjesama, uzmemo li pop kao najširu odrednicu popularne glazbe.
Punokrvnu, pravu, zbiljsku pjevačku divu koja se, različito od mnogih, ne samo ovdašnjih pjevačica koje se opisuje tim epitetom, nikad nije utjecala kvazistrastvenim vokalnim eskapadama, da ne kažemo fulirantskim prenemaganjima, Jadranku Stojaković resio je i dar za iznimno uvjerljivo intoniranje, s razumijevanjem proživljeno pronicanje u osjećajne tananosti središnje emotivne vibracije teksta i melodije. Njezine prvorazredne izvedbe odišu mudrom i umirujućom suzdržanošću, spokojem osobe sposobne zenovski se – i prije odlaska u Japan – odmaknuti od burnog kovitlaca akutnog sentimenta te promotriti sliku u široj sudbinskoj perspektivi, no bez gubljenja veze s izvornim čuvstvom i bez iskliznuća u zaštitne vode ironije ili cinizma.
Na ovoj kompilaciji takvih je pjesama oko trećina: „Svijet se dijeli na dvoje“ (J. Stojaković/D. Trifunović/R. Dujmić, 1982.), „Sve smo mogli mi“ (Ž. Špika/V. Žujo/M. Giorgi/K. Terzić, inačica iz 2011.), „Ima neka tajna veza“ (G. Bregović/D. Trifunović/G. Bregović, 1976.), „Bentbaša“ (trad./D. Budim/K. Terzić, inačica iz 2011.), „Život je jednosmjerna cesta“ (Đ. Balašević/J. Stojaković, 1978.) i „Što te nema“ (trad./A. Šantić/M. Giorgi/D. Budim/K. Terzić, inačica iz 2011.) te koncertna izvedba „Ima neka tajna veza“ s Miroslavom Tadićem 1994.
Mahom je riječ o minimalistički aranžiranim skladbama – akustična gitara i glas – meditativnog ugođaja, s dobrim tekstovima, u kojima aduti izvedbe Jadranke Stojaković dolaze do izražaja u punom sjaju. Kad je jasno o čemu je riječ, kad se ide na suštinu, za vrhunski domet dovoljne su dvije, dvije i pol ogoljene minutice, kako pokazuju „Svijet se dijeli na dvoje“, 2’16“, „Ima neka tajna veza“, 1’55“ (!) i „Život je jednosmjerna cesta“, 2’39“.
No pjevačica zanosnoga glasa i dragocjena interpretativnoga stava nerijetko se laćala pjesama ispod svojega izvođačkoga ranga, a tih je na ovoj, inače itekako dobrodošloj zbirci, više nego što bismo poželjeli. Kad pred njom bijahu stihoklepi umjesto stihova, Stojaković ih je izvedbom uspijevala donekle zamaskirati, ali doista, kako se, ako ste stariji od deset godina, posvećeno predati mudrolijama poput „muzika je svirala, u srce me dirala“ („Muzika je svirala“, 1974. Vlade Miloša) ili Bregovićeva manje uspjelog r’n’r šeretluka „Čekala sam“, 1974., sa stihovima „dragi stoj, stoj, ti si moj, ako me ti nećeš, hoće drugar tvoj“ odsviranog u pratnji Bijelog dugmeta i objavljenog i na Bregovićevom tzv. samostalnom albumu „Goran Bregović“ iz 1976.
Uz ranije navedene dragulje, ostatak CD-a čine bilo rubno prolazne pjesme, bilo razmjerno tipičan, estradni šmarn, nenadahnuta forma bez sadržaja, produkcijski, instrumentalno i aranžerski kićena besmislenim, rutinskim dekoracijama, oblikovana u duhu trendovskog podilaženja. Zahvaljujući Stojaković, ta roba ne vonja antipatično kao što bi mogla, no ipak je teško slušljiva.
Rođena 1950. u Sarajevu, kako veli većina dostupnih informacija, ili u Kraljevoj Sutjesci kako navodi „Ex Yu rock enciklopedija“ Petra Janjatovića (Petar Janjatović, 2007), Jadranka Stojaković u cjelini se doima nedovoljno cijenjenom umjetničkom činjenicom ovdašnje pop i rock povijesti što, između ostaloga pokazuje i njezina odsutnost iz posebnog izdanja ovdašnjeg izbojka Rolling Stonea „100 najboljih albuma 1955-2015, diskografija svih država ex-Yu“ (S3 mediji, 2015.) i iz knjige „Bez rocka trajanja“ Anđela Jurkasa (Znanje, 2010.), svojevrsnog autorskog preglednika/izbornika sto najboljih/najvažnijih albuma u SFRJ i zemljama sljednicama.
Na pozornici od 1968., pred širom javnosti od 1972., diplomirana slikarica Stojaković je posred uspješne karijere u SFRJ, krajem 1988. preselila u Japan i ondje živjela i bavila se glazbom sve do konačnog povratka „u region“ 2011., kad je za Croatia Records objavila CD „Daleko“ s uglavnom izvrsnim pjesmama i ponekom osrednjom. No pad na pozornici u Japanu, prije povratka u dijelove domovine, potaknuo je razvoj zloćudne bolesti motoričkog neurona koja Stojaković danas uglavnom drži u krevetu, u domu za starije osobe Ivan Pavao II. u Banja Luci. U Novom je Sadu krajem svibnja održan i humanitarni koncert „Ima neka tajna veza – prijatelji za Jadranku“ u organizaciji Muzičke omladine Novi Sad čiji je prihod bio namijenjen kupnji lijekova za teško pokretnu pjevačicu.
Tijekom karijere Stojaković je u SFRJ, a potom i u Japanu objavila dvadesetak albuma i nekoliko tuceta singlova, no danas ne samo da ih je teško ili nemoguće dobaviti, nego je unatoč svekolikoj informatizaciji teško (ili nemoguće) doći i do pouzdanog cjelovitog popisa naslova.
Uz spomenuti „Daleko“, od (razmjerno) dostupnih CD-a više ili manje zainteresiranima svakako valja posegnuti za izvrsnim, konceptualno ugođenim, naglašeno autorskim albumom glazbe svijeta „Baby Universe“, izvorno objavljenom 1996. za japanski Omagatoki, a u nas 2008. za Croatia Records, na kojem surađuje s gitaristom Miroslavom Tadićem, bubnjarom Markom Nauseefom, multiinstrumentalistom Jumpeiom Sakumom, harmonikašem cobom, bivisticom Yoshiko Sakatom, tubistom Michelom Godardom i usnoharmonikašem Howardom Levyjem.
Vrijedne pažnje su i kompilacije „Sve smo mogli mi… i drugi hitovi“ iz 2000. u izdanju slovenskog Taped Recordsa i trostruka kompilacija „Boje zvuka“ objavljena 2013. za Muzičku produkciju Radio televizije Republike srpske.
Aktualna kompilacija „The Best of“ veliku Jadranku Stojaković možda predstavlja u realnom svjetlu – snimalo se svašta – no nažalost ne i u najboljem, ali i desetak odličnih pjesama čini album vrijedan svake kućne diskoteke. Stoga preskačemo ocjenu cjeline, jer „zlatna sredina“ ili „prosjek“ između vrha (10) i dna (2) nije rješenje.
(Croatia Records, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
