Buggov debi nam se našao na listi najboljih prošlogodišnjih albuma, ali o njemu nismo konkretno ništa pretjerano puno toga napisali. Ok, intervju je bio sretna okolnost, li obzirom kako je prvijenac ovog iznimno talentiranom mladog autora proteklog mjeseca službeno došao na hrvatsko tržište u fizičkom obliku, svakako treba potrošiti i više od par redaka na Jakea, jer strana debi ostvarenje općenito kasne u naše krajeve, a i kad dođu, nedostatak informacije je obično ono što ih prati.
„Jake Bugg“ uistinu je iznimno ostvarenje i čak pomalo straši činjenica što dotični, sada devetnaestogodišnji, mladić iz Nottinghama toliko ingeniozno poznaje, ili je čak bolje reći; osjeća duh vremena za koje su možda i njegovi roditelji bili premladi. Naslušanost u njegovom slučaju kao da nije dovoljna, on jednostavno kao da živi u vremenu u kojem je Bob Dylan odlučio snareom na početku „Like Rolling Stone“ označiti početak jedne nove ere, dok se Jimi Hendrix još uvijek kao blues plaćenik mota po američkom Chitlin’ Circuitu, jedna nova mlada generacija otpadnika naseljava Haight-Ashbury okrug San Francisca, a na američkom radiju u eteru još uvijek vlada vokalno milozvučje Everly Brothersa i mlada Joan Baez još nije upoznala svog budućeg buntovnog supruga Davida Harrisa…
Dakle Jake Bugg kao da nije Britanac, već Amer koji je udisao zrak tamo negdje 1965. ili 66. i snimio upravo takav album. To nije samo zvuk, već i taj neki polu-bitnički kerouacovski stav koji se ocrtava i u stihovima: pijem da se sjetim, pušim da zaboravim u pjesmi „Two Fingers“. Kao da je Jake Bugg nešto između indigo djeteta i autiste koji je uspio duboko proniknuti u nešto što se odvijalo tako davno i zorno i to oživjeti u 2012. godini. A kad se uzmu njegove godine… Dovraga, nije bio navršio ni desetu kad su Jack i Meg White 2003. osvojili svijet rocka sa „Seven Nation Army“! Stoga nije teško razumjeti zbunjenost samog Jakea Bugga i njegovih vršnjaka kad je prvi put zasvirao na školskom koncertu u generacijskom društvu metalaca i hip-hopera. Još ako se tamo zatekao neki profesor koji je brojao posljednje radne dane pred odlazak u penziju, izblijedjelog sjećanja na hippie mladost kad je gacao po blatu Isle Of Wight Festivala kako bi vidio Jimija Hendrixa i Jima Morrisona, vjerojatno je ostao skamenjen od silnog flashbacka.
Takav je osjećaj i nakon slušanja Buggovog debija – nakon što odsvira posljednja „Fire“ u stilu „Blue Moona“ u izvedbi The Marcelsa, kopate po fonoteci i tražite nekog starog Dylana kako bi uspješno nastavili niz. Osobno sam prilično izraubao taj album, u namjeri da ga raskrinkam, proniknem u njegovu eventualnu lažnu priču. Jednostavno se rodila potreba za ljuštenjem te fasade iza koje bi se ukazao ‘pravi’ Jake Bugg u obliku nekog klinca-proizvoda poput Justina Biebera i njegovog tima iz sjene koji se drznuo po istoj toj ‘Justin Bieber shemi’ stvoriti Dylanovog klona. No nije išlo.
Jake Bugg nije štreber koji je nabiflao sve fore i tako slagao pjesme, nije ni tehnički udarni frik koji zna svaki rif. Po ničemo on ne iskače od većine kantautora nešto starijih od njega, li se zato čini nedostižnim za većinu njih po osjećaju za atmosferu, izražajnosti u izvođenju vlastitih pjesama, njuhu za zaokruženošću cjeline –cjeline koja se može uzeti kao primjer coola ovog današnjeg glazbenog post-modernizma.
Album je i produkcijski poliran, ili bolje reći nepoliran, da povremeno zvuči kao da je sniman u šezdesetima uživo na dva kanala („Lightning Bolt“, „Taste It“…) u nekom južnjačkom juke-jointu, da bi onda u situaciji kao što je „Seen It All“ Bugg zazvučao kao da je s Eddiejem Cochranom brijao cijeli život… Sve dok ne dođe red na „Country Song“ koju kao da je maznuo Dylanu u vrijeme dok je ovaj snimao „Gaslight Tapes“ i onda u stilu Everly Brothersa poput slavuja na izdisaju otpjeva pjesmu „Broken“, na kojoj mora da su i starom Bobu klecnula koljenja ako ju je kojim slučajem čuo.
Upravo je nevjerojatna ta doza dylanovštine koja izvire iz Jakea Bugga. Zabrinjavajuća i zastrašujuća ako se samo malo pogleda u budućnost, jer su usporedbe i preklapanja neminovna, a opet integritet je najvažnija stvar za kantautora. Dakle postoji velika opasnost da Jake bude usisan od strane Dylanovog velikog opusa onog trenutka kad počne kiksati. Njegov debi album je uistinu splet sretnih okolnosti, toliko sretnih, da se čini neponovljivim, no da ne bi bilo zabune, Jake Bugg je glazbenik kojem uistinu držim fige, jer njegova izražajnost je isuviše opojna i traži novu, jednako kvalitetnu dozu.
Ocjena: 10/10
(Mercury / Universal Music, 2012.)
Saznajte više: Intervju: Jake Bugg – kad se u 18. godini otvore sva vrata
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
