Jake Bugg je na trećem studijskom albumu tek počeo otkrivati tko je – kako za samog sebe, tako i za slušatelje. Dobra stvar je da ipak nije niti Dylanov, niti Cashov klon.
Dok je eponimni prvijenac nudio sliku genijalnog sljubljivanja ponajviše s utjecajem Boba Dylana odajući sliku mladog glazbenika stare duše odraslog na glazbi roditelja, a ne na onoj svoje generacije, a drugi album „Shangri La“ otvarao prostor spekulaciji kako je mladog Britanca showbizz mašina počela gutati u samom začetku jer je glasoviti Rick Rubin iskoristio Bugga za kreiranje obrasca country odmetnika 21. stoljeća, treći album „On My One“ (zanimljivo parafrazirajući izreku „on my own“) najvažniji je samostalni korak u karijeri ovog 22-godišnjaka, iako se čini gotovo suicidalnim. Shvatio je prilično rano da ako želi trajati mora biti svoj i ponuditi sebe, bez obzira na cijenu. Stoga je pohvalno što se čak i sam uhvatio u koštac s produkcijom stopostotno svog autorskog materijala.
„On My One“ odaje dojam naivno sklepane, gotovo dječački posložene kompilacije svega i svačega, gdje slušatelj jasno može uhvatiti i čak neke hip hop korijene ovog mladca koji je definitivno slušao i glazbu svoje generacije. Bugg je u isti kuš ubacio retro manirizme maturalnih plesnjaka, zadržao buntovnog Dylana u sebi, paralelno se približio Cashu po formuli koju je otkrio u radu s Rubinom, prošetao nekim markantnim razdobljima popularne glazbe, te svemu tome dao neuhvatljivu ali objedinjujuću easy listening notu kakvu su imali davnašnji asovi poput Simona i Garfunkela i braće Everly. Pokazao se kao kronični romantičar svoje generacije koji pliva negdje između melankolije i cinizma – otvarajući ranjivo srce, a opet braneći svoje (tek uspostavljene) postulate.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=o70e7Nb8SVM[/youtube]
Svoju osobnu (nihilističku) priču podastire već uvodnim stihovima „I’m just a poor boy from Nottingham, I had my dreams, but in this world they’re gone“ naslovne „On My One“ koja zavodi svojom folk blues vanjštinom, ali samo zavodi, jer Bug već drugom „Gimme The Love“ neočekivano budi šuškavo-poletni zvuk Madchestera tako karakterističan za kraj 1980-ih i početak 1990-ih, a dok je uho još uvijek u šoku podastire nothern soul baladu „Love, Hope And Misery“.
Kao kod iskusnih croonera, njegov karakteristični vokal takvu konstrukciju drži na okupu, a nakon akustične „The Love We’re Hoping For“ koja zvuči kao neki zagubljeni biser Crosby Stills Nasha & Younga najbolje se prepustiti glazbenoj avanuri u Buggovoj režiji i čekati kakve će sve zečeve iz šešira nastaviti mađioničarski vaditi u minutaži koja slijedi. „Put Out The Fire“ kao da je country sijamski blizanac s legendarnom „Ring Of Fire“ Johnnyja Casha, dok ugodu hlađenja donosi „Never Wanna Dance“ gotovo školski primjer prom dance sentiša od prije kojih 30-40 godina. „Bitter Salt“ soli po britpop ranama, dok „Ain’t No Rhyme“ odlazi u trip hop podzemlje, a Bugg repa kao da je odrastao uz Trickyja. Iz toga ćorsokaka u koji ga je odvela vlastita ludost izlazi jednako uvjerljivo s „Livin’ Up Country“ koja je naravno čistokrvni country broj u kojem je Jake odsvirao sve instrumente (kao i na većini albuma), računajući i pedal steel. Akustična „All That“ potpuno je na teritoriju sanjivih vokala iz 1950-ih i 60-ih, dok sam kraj pripada hibridu ritam mašine i organskog bluesa „Hold On You“.
Osjećaj je kao da kao slušatelj prisustvujete kreativnom radu u tijeku – ideje nesputano frcaju, a Bugg ih potpuno neopterećeno isprobava na najrazličitije moguće načine, ponegdje inzistirajući na najmanjim pojedinostima i uvođenjem (programiranih) gudača, a negdje ostavljajući sve na razini skice, pa makar se činilo da je jedna od njih čak i pjesma po kojoj album nosi ime.
Da tom ‘vragolanu’ tako dobro ne leži sve čega god se dotaknuo, bio bi to miš-maš album katastrofe. Bio bi to album katastrofe, da je čak i slučajno u dvije pjesme ostao u istom filmu, ali to se nije dogodilo. Jedanaest pjesama je jedanaest glazbeno stilskih svjetova za sebe od kojih niti jedan i po ničemu ne korespondira s ostalih deset. A opet to njegovo, uvjetno kazano, veselje hvatanja u koštac sa svim što mu je palo na pamet gotovo opipljivo. Opipljiva je ta njegova hrabrost svjesnog ulaska u dekonstrukciju svog lika i djela i po cijenu da sve bude potpuni fijasko. Također potpuno svjestan da kritika posebno ne voli takve nekonceptualne albume (iako je nekad namjerno izbjegavanje koncepcije prilično konceptualna stvar) Gotovo da odaje sliku nezainteresiranog lika, kao što je tako izgledao i kad je prije nešto više od mjesec dana izašao pred publiku zagrebačkog INmusica.
Tek nakon ovog albuma je ustvari potpuno nejasno tko je Jake Bugg, osim da je kameleonski prilagodljiv glazbeni genijalac. Za razliku od prethodnog „Shangri La“ na kojem je bio dobro poznat zaplet, rasplet i kraj, „On My One“ je misterij od početka do kraja. Znatiželja je opet zagolicana. Bugg ima album katastrofe koji to nije. Nimalo.
Ocjena 8/10
(Virgin / EMI / Universal, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
