Jake Bugg ‘Shangri La’ – Rubinov mladi country odmetnik

Drugi album ‘Shangri La’ definitivno cijepa Buggovu bazu obožavatelja na dvije frakcije – one kojima je draža njegova dylanovština s prvijenca i one kojima je draži ovaj novi ‘Englez iz Nashvillea’.

Jake Bugg 'Shangri La'

Još uvijek se ne mogu rješiti dileme je li ‘uplitanje’ Ricka Rubina u karijeru Jakea Bugga dobra ili loša stvar. Jer zaokret je očit u odnosu na debi album. To je svakako hrabar potez, kao što je po svim parametrima sadašnjice gotovo i nužan za sve one koji streme ili misle ostati na vrhu. Nema više sigurnih stilskih formula koje kad glazbenik jednom dosegne može godinama štancati jedno te istu priču.

Pitanja koje se nameću vezano za album „Shangri La“ su brojna. Je li Rick Rubin utjecao na cjelokupnu sliku više nego je trebao? Je li nakon što je odigrao ključnu ulogu u karijeri Johnnyja Casha i njegov završni opus učinio ujedno i najvažnijim u Jakeu Buggu vidio mladog Casha (ili Dylana)? Ne treba gubiti iz vida da je on bio taj koji je prvi prišao i ponudio se. Ili je pak Jake Bugg inspiriran Nashvilleom evoluirao u drugom smjeru, dok ga Rubin tu samo prati u stopu?

Razlika između „Shangri La“ i debi albuma je velika. Dok je prvijenac zvučao kao zaboravljeni album iz 60-ih, iz „Shangri La“ pršti moderni pristup kao što Bugg pokazuje kako pored Dylanove krvi kroz njega struji country rock s početka Cashove karijere jednako kao i britanština Arctic Monkeysa. Primjerice „Slumville Sunrise“ tako i zvuči kao da je punk još jednom otkrio country, upravo zato jer je pristup nov i drugačiji te nema previše poveznica s onim što radi Hank Williams III ili s onim što je u svom nastanku bio cowpunk.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=p4wTRbW0aos[/youtube]

Jake Bugg je sad  moderni country odmetnik koji na većini albuma nema živaca dogurati pjesme do tri minute trajanja. Od ukupno njih 13 čak 7 ne prelazi tri minute, a rekord u kratkoći drži uvodna“There’s A Beast And We All Feed It“. Spomenuta kao da je i stav za sve ono što slijedi dalje – Jake Bugg je u sebi otkrio zvijer i hrani je. Nije to više ona utučena i sjetna britanska mladost, već američki upper body country rock spreman za razmrdavanje velikih auditorija – hodanje stopama od 7 milja dok jedan Red Rock kanjon odjekuje u himnama novog country heroja koje tisuće uglas pjevaju.

Jake Bugg postao je Jake Bigg! Čak su i balade himnične u svom potpisu. Refreni „Me And You“ i „Song About Love“ u sebi imaju također taj stadionski potencijal, dok petominutne „All Your Reasons“ i „Kitchen Table“ crpe onaj, svakom Ameru, dobro poznati vudstokovski duh koji je obilježio zvuk Crosby, Stillsa, Nasha i kasnije Younga – taman dovoljan začin za privlačenje i indie folk poklonika. Od prvotnog sjetnog Jakea Bugga koji oplakuje ljubavi samo s akustičnom gitarom u ruci ostali su samo fragmenti koji se mogu iščitati u „Pine Trees“ i djelomično u „Simple Pleasures“ u kojoj tema na električnoj gitari opasno podsjeća na RHCP potpis (valjda ni Rick Rubin ne može od svoje prošlosti).

Album „Shangri La“ tako predstavlja Buggov ulazak u showbizz mašinu na velika vrata i to onu američku. On je rodeo jahač na putu prema Utopiji. Rick Rubin mu čuva leđa, ali je problem što „Shangri La“ ne posjeduje onaj šarm prvijenca na kojem su i lo fi demo uratci itekako držali vodu, dok sada neke od vrhunski produkcijski ispoliranih pjesame poput „Kingpin“ ili „What Doesn’t Kill You“ zveče, ali ne odzvanjaju na pravi način.

Ovo je kao kad je Dylan došao u Nashville ili Elvis u Las Vegas. Jasno je da se Buggov život stubokom promijenio na bolje, ali glazbeno gledano to je i dalje dilema. Čak i s Rickom Rubinom u timu.

Ocjena: 8/10

(Virgin/EMI/Universal Music, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh