Svako malo se u glazbi pojavi netko s talentom i dovoljno jakom vizijom da otvori prostora za neka buduća zanimljiva poglavlja. James Blake je jedan od takvih.
Ritam je prva asocijacija na spomen elekronske glazbe, i to puno ritma plesnog karaktera. Britanski glazbenik, ili kako sebe voli zvati kompozitor elekronske glazbe James Blake debitirao je ove godine s istoimenim albumom i ekspresno se pronašao na listi izvođača na Glasonburyju. A to nije bez vraga.
Ako ste ljubitelj ritma isti taj prvijenac izbjegavajte u širokom luku, a ako ste željni jedne sasvim nove dimenzije elektronskog zvuka onda je James Blake pravi album za vas. On će vas neprimjetno ukrcati u svoj brod i isploviti zajedno s vama u maglovito jutro i pružiti vam nezaboravnu avanturu koje ćete biti svjesni tek kad primijetite da njegov album slušate deset puta za redom.
U početku nećete ni znati da je album uopće počeo svirati koliko je Blake škrt na zvuku. Podsjeća na nekoga tko je tek dobio komad elektronske opreme pred sebe te po njoj eksperimentira toliko sporim tempom kao da je čitava vječnost pred njim, a tu i tamo će nešto i zapjevušiti. Čak je i riječ „eksperimentalno“ nešto što u njegovom slučaju treba koristiti sa zadrškom. No sve te naizgled igrarije nisu odbojnog karaktera, Blake i kad pogodi neki ton ili zvuk učini to u pravo vrijeme da ne prekinete slušanje. Najčešće ćete ostaviti taj zvuk kao zvučnu podlogu za nešto čime ćete paralelno zaokupiti vašu pažnju. Iz zvučnika će tako izlaziti nenametljivo Blakeovo glazbeno prčkanje, a vi ga skoro i nećete primjećivati neko vrijeme. Sve dok obrisi njegovih zvukova ne počnu dobivati svoje prave konture i tada dolazi „klik“, točno na sredini albuma u „Limit To Your Love“, odnosno Blakeovoj obradi pjesme kanadske kantautorice Feist. U stvari to i nije obrada u klasičnom smislu, već potpuno stvaranje nove vrijednosti koja na slušatelja ostavlja jaki dojam u smislu koliko se s glazbom može daleko ići i koliko je to još uvijek terra incognita u kojoj se nalaze egzotični plodovi. Vjerojatno je sličan efekt izazvao i Jimi Hendrix kada je Dylanovu „All Along The Watchtower“ gurnuo i jednu sasvim novu (električnu) dimenziju.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=oOT2-OTebx0[/youtube]
Blakeova „Limit To Your Love“ je kao i ostatak albuma sklopljena u savršenoj minimalističkoj maniri. U uvodu svega dva akorda na klaviru i Blakeov glas, sve do trenutka u kojem subsoničnim basevima koji prijete da će svojim niskom frekvencijom izbiti membrane zvučnika ne izazove snažan osjećaj potresa u životnom prostoru (još nisam testirao što se dogodi u tom trenutku ako se album konzumira preko slušalica). Tim hrabrim pionirskim potezom Blake je otvorio novu dimenziju i čvrsto ucrtao novu matricu za novu glazbu. Jednostavno je iskočio iz zadanih okvira i dao naslutiti da takva igrarija itekako može biti zarazna i emotivno snažna, a time i opravdana.
Na mjestu u pjesmi na kojem je Feist u originalu ubacila gudače, Blake se odlučio za snažne baseve na kojima bi mu pozavidjeli mnogi reperi koji vole da njihov zvuk slušatelja udara u trbuh. Blake nakon „Limit To Your Love“ odlično spušta loptu na teren s jazzy „Give Me My Month“ samo u klavirskoj pratnji, u kojoj postaje još jasniji široki spektar njegove genijalnosti.
Na „To Care (Like You)“ se igra fomom muško-ženskog dueta, s tim da je i ženski glas njegov zahvaljujući uspješnoj elektronskoj promjeni visine i boje vokala. No do kraja albuma u kojem opet dolazi namjernog zapinjanja zvuka po loop viziji čiji paterni su jasni jedino Blakeovim sivim stanicama, se više ne događa udar kakav je prouzročila „Limit To Your Love“, što je samo dokaz koliko je Blake u potpunosti predan svojoj viziji ili možda slušatelju koji se „ukrcao na njegov brod“ nije htio priuštiti još jednu oluju.
Tako završna „Measurment“ nije u funkciji klasičnog zatvaranja albuma, već stvaranja puno većeg loopa koji vraća slušatelja na početnu „Unluck“. I priča opet počinje ispočetka. U stvari ni to se ne može tvrditi sa sigurnošću, jer ključ zaraznost višesatnog konzumiranja ovog albuma možda i leži u tome da su početak i kraj skriveni i da ih se nanovo traži. U svakom slučaju James Blake ima snažno izraženu tu hipnotičku moć nad slušateljem koji ne može sa sigurnošću reći je li konzumira album ili album konzumira njega.
Teško je tvrditi da je riječ o dubstep uratku i da se James Blake može usporediti s Bon Iverom. Nekih zajedničkih crta svakako ima, ali nakon sati i sati provedenih uz glazbu Jamesa Blakea, može se zaključiti kako je njegova glazba nešto što je jako teško utrpati u bilo koju postojeću žanrovsku ladicu i to najprije zbog načina na koji joj pristupa i sam umjetnik. Sigurno je jedino da Blake nudi originalni i inspirativan način doživljavanja glazbe kao takve.
Ocjena: 10/10
(Polydor/Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
