Jazz multiinstrumentalist, u povodu koncerta što će ga 2. veljače održati u Lisinskom.
Saksofonist, klarinetist, flautist i skladatelj James Carter 2. će veljače održati koncert u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski.U svojem trećem nastupu na nekoj od manifestacija Jazz.hr-a u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, u Zagrebu će nastupiti sa svojim Organ Triom u kojem uz njega sviraju orguljaš Gerard Gibbs i bubnjar Alex White. Radi se o jednom od najuzbudljivijih sastava na današnjoj jazz sceni čiji pristup odlikuju srčanost, lakoća snalaženja u različitim pristupima te logično i smisleno razvijanje ideja u improvizacijama. Njihove izvedbe, koje se zasnivaju na velikoj slobodi, komunikaciji i međusobnom poticanju, često ponesu slušatelje da polete uvis s glazbenicima. Konvencionalne se improvizacije pretvaraju u luđački free jazz koji u nezaustavljivom naletu donosi neočekivane obrate i pokreće publiku.
Zašto je upravo Organ Trio najdugovječniji sastav u vašoj karijeri?
James Carter: Naš trio, koji djeluje od 2001., pokriva puno toga. Kad govorimo o orguljama, posebice u afro-američkoj tradiciji, mislim na sve, od gospela do jazza, na ksenoorguljaška trija iz kasnih četrdesetih i ranih pedesetih, neofunk, obični funk i sve drugo što se do sada događalo. Sve to i dalje prožima ljudske duše i suvremene žanrove koje svakako želimo zadržati, posebice u sposobnim rukama osoba poput glazbenika kao što je gospodin Gerard Gibbs. Svi poznajemo povijest svojih glazbala, njihovu mehaniku i način na koji funkcionira. Iako ponekad izvodimo isti repertoar, svaki novi nastup je drukčiji i suvremen. Činimo to u čast svojim glazbalima.
Kako to utječe na vaše izvedbe?
James Carter: Sposobnost uključivanja i proširenja nečega već obrađena za mene je uvijek bilo pitanje holističkog pristupa. To donosi nadahnuće koje pomaže da poboljšamo i proširimo puno toga, ne nužno slušajući mene kako sviram saksofon, nego rabeći to znanje kao aluziju ili nadahnuće. Slušam gitariste, trubače i orguljaše. Često smo bili na sceni i slušali jedni druge replicirajući na ono što smo čuli. No, ne radi se samo o nama i o tome da jednostavno odsviramo neku skladbu. To zapravo rabimo kao kostur ili skicu koji služe za nadogradnju. Uvijek kad se okupimo nastaju drukčije glazbene tvorevine. Koncerte ne doživljavamo kao kontrolirane nastupe da bismo rekli: “Sad smo ovdje, devedeset minuta na pozornici, moramo se ponašati prema ustaljenim pravilima i odlazimo s nje u točno zacrtano vrijeme.” Pritom uvelike računamo i na suradnju publike.
Kako publika utječe na vaše glazbene eskapade?
James Carter: Komercijalizacija donosi širi raspon individualizma, ali ponekad i ispraznu zabavu kao i svojevrstan akademizam. Naravno, postoje akademski obrazovani glazbenici koji nisu proračunati, ali akademizam u stvaranju glazbe nije sam sebi svrhom. Mora postojati duhovna žica kako bi se glazbu zaista osjećalo i kako bi ona nešto doista značila publici. Naime, publika ima osjećaj da je naručila ono što se događa u izvedbi i odgovara u skladu s tim. Osjećaju li ljudi da su ispunjeni na velikom broju razina, očitovat će nam svoju zahvalnost. Ne osjećaju li to ili osjećaju tek da je izvedba bila solidna, odgovorit će u skladu s time. Postoji viši individuum koji nam pruža snagu i omogućava da putujemo tisućama milja daleko od doma kako bismo širili tu poruku. Poruka je i dalje svježa i relevantna, razvija se, čak i vraćamo li se standardima ili starijim djelima. To je zbog toga jer neka od tih starih djela nose snažnu poruku. Svirati standarde nužnost je na isti način na koji se klasični glazbenik osjeća obveznim svirati barok i djela prethodnika glazbe koju izvodi. Zbog pozitivnih vibracija i humora glazba ima iscjeliteljsku moć. Užitak i povlastica je što smo upravo mi, glazbenici, odabrani jer glazba je sila univerzuma koja iscjeljuje, a mi liječimo mase.
Kako se osjećate kao iscjelitelj?
James Carter: Neki o mojoj pojavi na jazz sceni govore kao o “drugom dolasku” Johna Coltranea. Naravno, to mi može laskati, ali, istovremeno, ja nisam rođen 1926. u Sjevernoj Karolini kao on. Moja je majka rođena te godine, i to je najbliže što mu se mogu približiti. Kad sam se rodio Coltrane je već skoro dvije godine bio mrtav. Osjećam da sam više povezan s Colemanom Hawkinsom, a on je umro iste godine kad sam ja rođen. Dakle, osjećam taj ciklus. Postoji toliko stvari koje možete učiniti, ali nikad nećete postati ti pojedinci, koliko god se trudili. Niste rođeni u isto vrijeme i nemate ista iskustva. No, iz tih iskustava možete učiti. Možete učiti iz onoga što je zabilježeno i nastaviti stvarati te ta iskustva učiniti vlastitima. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
