Jamiroquai razdrmali indie raspoloženje na Jarunu

Sinoć je na zagrebačkom Jarunu započelo šesto izdanje najvećeg hrvatskog open-air festivala.

Jamiroquai (Foto: Zoran Stajčić)

Opet se ponovila ista priča, što ozbiljno odbacuje slučajnost kao opciju. Točno godinu dana nakon što su zagrebačke vlasti potpuno zatvorile jedini južni ulaz u grad za vrijeme najvećeg hrvatskog open-air festivala, ovoga su puta bile malo milosnije – nesretni rotor je u polublokadi, sa samo jednim otvorenim trakom u oba smjera, dočekao još jedno izdanje T-Mobile INmusic festivala. O kakvim se tu previranjima, osvetama i podmetanjima na relaciji festival-gradska uprava radi, nemam pojma. Ali činjenica je da službeni Zagreb još uvijek nije prihvatio INmusic kao bitan turistički i kulturni faktor ili se barem tako ponaša. Grad ne voli svoj najveći festival, za razliku od njegovih građana.

A njih se, ako je vjerovati slobodnoj procjeni, okupilo oko dvadesetak tisuća, otprilike koliko i lani. Za razliku od prošle godine kada je tijekom koncerta Alice in Chains vladala ciča zima, jučer je valjda bio najtopliji dan u godini, baš kako i priliči prvom danu ljeta. Po takvom zvizdanu nikako nije preporučljivo gledati zagrebački bend Mika Male, koji se na glavnom stageu pojavio već u šest popodne. Vlasnici jednog od najhvaljenijih albuma prošle godine „Vremenom“ odlično idu uz snijeg i debeli minus, a nikako uz sparinu. Svoju su intimnu priču odsvirali pred stotinjak zainteresiranih kojima se znoj cijedio niz čelo i kojima je trebalo nešto što će ih dizati, a ne uspavljivati. Neosporno kvalitetni Mika Male nastupili su u krivo vrijeme, pogrešno doba godine i pred nezasluženo malo ljudi. Nisu bili krivi, a nisu se ni žalili.

Za razliku od neuništivog Caneta, koji je nedugo poslije njih prigovarao na ranom terminu koncerta, stalno tražio nekakvog Slovenca po pozornici, a ni broj okupljenih fanova nije mu bio po volji, iako je Partibrejkerse došlo slušati pristojnih nekoliko tisuća ljudi. No, ako se nešto ne mijenja to su uvijek čangrizavi Cane i njegova garage rock bratija; s Partibrejskersima nema greške – sat i pol tutnjavog prelaska po predobro poznatim hitovima formula je koja ne može omanuti. Brejkersi ne mogu ni bolje ni lošije, nude najbolje što znaju, pa i onda kad im sunce udara u oči, Slovenci su neposlušni, a ni publika s ruksacima na leđima ne može baš na plus trideset mahnito skakati. Cane je bio na visini zadatka, što god on mislio o tome.

Elvis Jackson (Foto: Tomislav Sporiš)

Za to vrijeme su drugu pozornicu, „world stage“, zauzeli makedonski ska-veseljaci Superhiks, koji na svoj blesavi način publici, među ostalim, nude i vlastite verzije Motorheada i Manu Chaoa. Superhiksima sunce nije smetalo, iako je srednji stage najpogođeniji zrakama tog najvećeg neprijatelja svakog benda koji smatra da bi trebao iskoračiti na binu tek pošto padne mrak. Nikakvih problema sa danjim svjetlom nisu imali ni Elvis Jackson, koji su u to vrijeme na „hidden stageu“ prodavali svoj punk rock, iako bi njihov gitarist najviše volio svirati u nekom old school thrash metal bendu. Slovenski rokeri, koji još uvijek predstavljaju svoj dvije godine star, odličan album „Against the Gravity“, u svoj su scenski izraz utkali svačega, od Chucka Berryja do Slayera, a sve su zaokružili plesnim ska-riffovima i nezaobilaznom trubom.

Prvi highlight dogodio se malo prije devet sati kada se zagrebačkoj publici prvi put predstavio Gentleman, njemački reggae glazbenik, kojega na Jamajci cijene barem jednako koliko i u matičnoj zemlji. Njemački reggae možda i zvuči oksimoronski, no gospodin Gentleman zna što radi i radi to jako dobro. Pitajte bilo koga tko je prošao pored „world stagea“ u tom trenutku, zastao i počeo mrdati kukovima. Drugačije se jednostavno nije moglo. A što sve Gentleman, odnosno Tilmann Otto ima za reći, čitajte uskoro na ovom portalu.

Arcade Fire (Foto: Tomislav Sporiš)

Nekoliko stotina metara dalje odvijalo se nešto dijametralno suprotno. Svoj mračni show započeli su članovi Goribora, najbolje od svih najdepresivnijih grupa s ovih prostora. Aleksandar Stojković St odmah je predstavio publici novi singl „Uzalud se budiš“, da nas barem malo nahrani novim materijalom, sve nas koji godinama uzaludno čekamo njihov drugi album. Nije bilo previše vremena za čekanje „Sjajnih niti“ i svih ostalih ubojitih hitova s Goriborova prvijenca, na glavnom T-Mobile stageu pripremali su se Arcade Fire, indie Kanađani s jakom fanovskom bazom na ovim prostorima. Fini, uglađeni, staloženi, pristojni, Arcade Fire u početku kao da su se malo sramili, kao da sviraju u dnevnom boravku pred svojim roditeljima i ne žele zvučati „alternativno“ da ne bi koga uvrijedili. Tom dojmu pridonio je i čudno naštiman zvuk, koji se do polovice koncerta ipak pojačao, namjestio i do „Intervention“ profunkcionirao kako treba.

No, tad je već ovaj novinar još jednom  išao poviriti Goribor, koji je slavnim stihom: „Umjesto kurca, imam dušu crnca…“ privodio koncert kraju. U međuvremenu je svoju elektroničku filozofiju u djelo počeo provoditi portugalski sastav Buraka Som Sistema, čiji  se agresivni dance ritmovi nimalo nisu konceptualno uklapali u jučerašnji line-up INmusica. Bilo je to dobro, moćno i u tome je uživalo tisuću rasplesanih posjetitelja, ali s jednim uhom na Arcade Fireu, a drugim na Goriboru, nikakva DJ/MC kombinacija nije dolazila u obzir. Arcade Fire su prema kraju svog nastupa upali u svoje artističko meditiranje, s publikom je stvoren intimni kontakt, a uspjeli koncert, njihov prvi u Hrvatskoj, okončan je slavljem pjesme „Wake Up“.

The Do (Foto: Tomislav Sporiš)

Jedno od neočekivanih otkrića prvog dana festivala bila je francusko-finska skupina The Dø. Kabaretski pop sa psihodelijom kao sastavnim dijelom, ugodan ženski vokal, živopisan styling i kreativni aranžmani nagnali su većinu da malo pričekaju s odlaskom na Jamiroquaija. Grupu čije ime je malo tko sa sigurnošću izgovarao mnogi su doživjeli kao prvi pravi vrhunac festivala, iako su svirali na najzabačenijem stageu, u vrijeme kada je na glavnoj pozornici izlazila zvijezda večeri.

A zvijezda večeri, neumorni Jay Kay, za kraj je održao predavanje o tome kako s nekoliko jednostavnih poteza napraviti spektakl. Jazz funk po kakvom je Jamiroquai nadaleko poznat uživo je izuzetno plesna glazba, koja razvlači osmijeh na lice i gura ruke u zrak. Jay Kay na svaki novi ton trzne dio tijela, nikad ne miruje, s publikom ostvari prisan kontakt u djeliću sekunde i suvereno vlada prostorom na kojemu se skupilo kakvih petnaestak tisuća zainteresiranim. Stoga, „Cosmic Girl“, „You Give Me Something“ ili „Deeper Underground“ i nisu mogle ništa drugo nego izazvati euforiju nazočnih, od kojih je većina u tim trenucima shvatila da bi bez Jamiroquaija kao headlinera prve večeri festivala, jučerašnji dan ipak ostao nekako nedorečen.

Druga večer obećava puno više, no nakon svega sinoć odgledanog, prigovori da se radi o dosad najslabijem line-upu INmusic festivala, teško da su se održali. Uostalom, takvi zaključci samo potvrđuju koliko nas je najveći hrvatski festival proteklih godina razmazio.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh