Album ‘In Plain Sight’ označava početak diskografske suradnje između hrvatskog deep house producenta Jana Kinčla i francuskog jazz klavijaturiste Regisa Kattieja, a obzirom na rezultat, treba uputiti parafraziranu nadu u stilu one stare filmske izreke da je to ujedno i početak jednog divnog glazbenog prijateljstva i da će iz njihovog glazbenog labosa ubuduće izlaziti još albuma.
Regis Kattie se iz francuskog Aimensa 2010. doselio u Zagreb, a s Kinčlom se upoznao prije dvije godine. Iako su i jedan i drugi ‘bili svatko u svom svemiru’ pronalaze zajednički jezik u ljubavi prema acid jazzu, Chicago houseu, Detroit technu, ali i klasičnoj instrumentalnoj glazbi, te kreću u zajedničke improvizacijske eksperimente. Dakle, nošeni idejom da u elektronički ritam plesne ugode unesu svojevrsni džezistički način razmišljanja, a ne samo da utkaju jazz elemente.
„In Plain Sight“ upravo uokviruje te prijepore. Kao što i ime albuma sugerira, to je uradak koji (ako i nije nastao ‘na licu mjesta’) glazbeno prodire u slušateljske pore poput live acta koji se upravo događa. To je album koji zorno bilježi glazbenu komunikaciju između Kattieja i Kinčla. Unutar njega su propitivanja i odgovori. To je jedno zajedničko putovanje u kojem kad biva uhvaćen duendo, onda i ograničavanje minutaže potpuno pada u drugi plan. A to je i odlika ovog prvijenca, gotovo svega pet glazbenih brojeva (ako se izuzme jednominutna minijatura „G’s Cycle Encoure Cut 01“ snimljena uživo u zagrebačkom klubu Pločnik), od kojih su čak četiri u prosjeku dugački po deset minuta. I dakako, u svakom je naglasak na momentu kreiranja plesnog house ambijenta uživo. Kao da su željeli iz kombinacije izbaciti primisli o postprodukcijskom lickanju i laštenju, već su bili fokusirani na take-ove i birali one u kojima ima najviše duše.
Jasno na to upućuje i trinestominutno otvaranje albuma s „You Never Told Me Parts 1&2“, skladbom koja je uživo snimljena u pulskoj Galeriji Cvajner, gdje i žamor neobaveznog čavrljanja publike unosi dimenziju opuštene ‘kućne’ (ili house, kako želite) atmosfere. Uklizi chill elektronike, ali s ogromnom dimenzijom ljudskog, organskog, dodira. A taj ‘dodir’ koliko je ugodan i nenametljiv, opet svako malo ‘pecne’ s nečim što skrene pažnju na glazbu kao cjelinu, a ne samo njen ritam.
U narednoj „Florette“ u igru ulazi gostujući basist Luka Veselinović, što prolongira započeti ugođaj live acta, jer se Luka iskazao kao ravnopravni član Janova i Regisova jammanja. Također se njegovo prisustvo osjeti i u posljednjoj „How Quentin Got His Jazz Back“, gdje dodatno u igru ulazi i bubnjar Mirsad Dalipi, također se izvrsno uklapajući u session. Upravo s tim momentom na kraju Kinčl i Kattie kao da odašilju poruku otvorenosti svog projekta za druge glazbenike i da su oni samo nukleus koji pruža okvir za suradnju i komunikaciju s drugi glazbenicima, i dakako s publikom.
Skladbe „How Quentin Lost Jazz“ i „Blue Funk (For Kerri)“ koje otvaraju B stranu vinila, koliko šire spektar, toliko su i dokaz koherentnosti cijelog materijala. „In Plain Sight“ je u potpunosti deep house jazz album čija famozna ugoda ostaje neprekinuta, jer dvojica glazbenika (i njihovi gosti) tendiraju tome da vas uvuku u svoju priču i da se ‘zavalite’ u nju kao u najudobniji naslonjač. Konstantno draže osjetila, ali nemaju želju da vas izbace iz slušateljske ravnoteže i ubace u neki drugi, neočekivani, glazbeni vlak. Koliko su oni opijeni fluidnošću glazbe koju izvode, toliko pulsirajuće šire i njen magnetizam za druge.
Ako bi trebalo pričati i u domeni otrcanog izraza ‘najcool’ glazbe koja se u domaćim okvirima pojavila ove godine onda debitantski album Jana Kinčla i Regisa Kattiea svakako spada u sam vrh. Još samo da to shvate i voditelji i vlasnici klubova, jer ova ‘francuska veza’ jednostavno vapi za tim da je se osjeti uživo.
Ocjena: 9/10
(PDV Records, 2018.)