Četvrti put zaredom Jason Isbell je isporučio album koji je vrlo blizu razine remek-djela.
Priča o tome kako je Jason Isbell izrastao u jednog od najkonzistentnijih kantautora današnjice i najvećeg ljubimca onog dijela kritike koji ima sklonost americani i alt-country izričaju ubraja se vjerojatno među najugodnije narative zadnjih deset godina, a može se reći da započinje s njegovim prestankom konzumiranja alkohola i započinjanjem suradnje s hvaljenim producentom Daveom Cobbom na albumu “Southeastern” 2011. godine. Ta se priča trenutno proteže kroz četiri izvrsne ploče, od čega dvije samostalne, a dvije s bendom The 400 Unit.
Liječenje od alkoholizma u Americi obično podrazumijeva okretanje religiji i brutalnu iskrenost, no Isbellova glazba za razliku od one mnogih drugih izvođača nije pala toliko pod utjecaj prvog koliko je profitirala od potonjeg. I budući da nije riječ o bolesti koju čovjek jednostavno preboli, već nečemu što iziskuje neprestani trud i borbu, Jason još uvijek taj napor zna pretočiti u pjesmu, što možemo čuti i pred kraj njegovog sjajnog novog albuma “Reunions” u pjesmi “It Gets Easier” (“but it never gets easy,” dodaje autor u nastavku). Upravo iz takve napetosti nastale su neke od njegovih najboljih pjesama, a mnoge od njih našle su dom upravo na aktualnom izdanju.
Ploču otvara gotovo sedam minuta dugačka “What’ve I Done To Help” u kojoj Jason postavlja pitanje iz naslova u smislu činimo li mi svako ponaosob dovoljno u svijetu u kojem “dobri ljudi pate, a srca su sve grublja”. Na prvi pogled čini se kao još jedan od primjera pjesme u kojoj neki bogati roker iskazuje lažnu zabrinutost za običan puk od kojeg vjerojatno živi mnogo bolje, ali Isbell upravo pjeva o tome kako se u nastojanju da sebe isvoju obitelj sačuva od bijede doveo do situacije da je previše distanciran kako bi mogao pomoći drugima, što u njemu ponovno budi nezadovoljstvo.
Nakon uvoda slijede dvije vrhunske nostalgične balade u kojima se Jason vraća u djetinstvo i mladost, prvo “Dreamsicle”, a zatim “Only Children”. Prva kombinira tmurne motive slomljenih obitelji i stalnih seljenja s nekim slađima poput sladoleda u toploj ljetnoj noći, dok je druga vjerojatno i najbolja pjesma albuma u kojoj se Isbell vraća u prve dane skladanja i odaje počast autorima od kojih su posuđivali ideje poput Boba Dylana i Brucea Springsteena.
No, za razliku od ovih očitih i spomenutih uzora, nad cijelim albumom lebdi duh jednog drugog autora. Riječ je o Marku Knopfleru čiji je stil neupitno utjecao na zvuk gitara koje možemo čuti na “Reunions”, možda ne toliko u čistoći tona po kojoj je gazda Dire Straitsa postao slavan, koliko u arhitekturi melodije dionica, ali i slatkoj boli koju znaju prouzročiti. Čut će se to u solo dionici na spomenutoj “Only Children” (prevodi se kao “Jedinci”), ali i u ritmu “Running With Our Eyes Closed”, kao i na brojnim drugim mjestima koja neće ostaviti mnogo sumnje o tome odakle crpe svoje nadahnuće.
“Reunions” kombinira žešći rock zvuk na pjesmama kao “Overseas” koja kao da je nastala u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, te prvom singlu “Be Afraid” koja prilično naginje stadionskoj grandioznosti i donosi jedan od stihova koji privlači mnogo pozornosti (“Tell the truth enough, you’ll find it rhymes with everything”), s jednostavnijim akustičnim baladama poput “St. Peter’s Autograph” u kojoj promišlja prolaznost života ili završne “Letting You Go” koju posvećuje svojoj kćeri suočavajući se s njezinim neizbježnim odrastanjem.
Svakako valja napomenuti kako The 400 Unit nikad dosad nije zvučao usviranije i čvršće, a produkcija spada u najbolje Cobbove radove, no i te činjenice ostaju u sjeni Isbellove vrhunske autorske forme. Za razliku od prethodnih ploča, Jason ovaj put pjesme potpisuje bez supruge Amande Shires čiju violinu i dalje možemo čuti u bendu. Razlog tome možda leži u potrebi da autor neke svoje demone istjera sam na vidjelo, a ako je tome tako, onda možemo biti zahvalni na rezultatu tog privatnog egzorcizma – jednom od najboljih albuma u prvoj polovici 2020. godine. A ako se Jason doista pita što je učinio kako bi pomogao drugima, voljeli bismo da posluša svoja zadnja četiri albuma našim ušima i vjerojatno bi prestao postavljati takva glupa pitanja.
Ocjena: 9/10
(Southeastern Records, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
