Na novom albumu, Jason Isbell održava ravnotežu balansirajući bok uz bok prikazuje dvije vrste njegove poetike, naslovnog nešvilskog zvuka u akustičnim baladama, te žeščih rokerskih rifova poput onih Brucea Springsteena.
Ljudi koji znaju da pišem glazbene recenzije često me znaju pitati događa li mi se ponekad da ocijenim neki album ocjenom koju kasnije požalim. U pravilu, pogrešna mi se procjena događa izrazito rijetko, ali kad god me to netko upita, kroz glavu mi prođe pomisao kako posljednjem solo albumu Jasona Isbella “Something More Than Free” nisam dao desetku koju zaslužuje. Taj album, iako me se prilično dojmio već na prvo slušanje, svu svoju dubinu ljepote otkrio mi je zapravo kada sam mu se vratio sa odmakom od pola godine i danas ga smatram najboljim albumom 2015. godine, te svakako jednim od najboljih albuma desetljeća.
Kada je najavljeno da se ove godine Isbell vraća s albumom koji snima sa svojim pratećim sastavom The 400 Unit, te je isti predstavljen singlovima “Hope the High Road” i “Cumberland Gap”, sve je upućivalo na žešću i rokerskiju ploču od “something More Than Free”. No, činjenica da je producent albuma Dave Cobb, mag koji iza sebe ima vjerojatno najbolji niz albuma u posljednjih nekoliko godina, i to ne samo u žanru countryja i americane, već i općenito, te i to da ploča nosi naziv “The Nashville Sound”, dali su naslutiti da bi i mnogo toga moglo ostati slično onome u čemu smo uživali na zadnjem Jasonovom albumu.
Preslušavajući “The Nashville Sound”, obje pretpostavke ubrzo se pokazuju ispravnima. Album otvara “The Last of My Kind”, koja bi se aranžmanski i lijepom melodijom i akustičnom prirodom mogla naći na prethodniku, da bi za njom uslijedili žestoki springstinovski riffovi bijesne “Cumberland Gap” koja govori o sinu rudara koji mašta o bijegu iz Appalachije. Cijeli album do kraja u pravilnom ritmu sluša se poput klackalice između ove dvije estetike. Naslovni nešvilski zvuk tako ponovno izbija iz “Tupelo”, još jednoj baladi o bijegu, stalnoj potki Isbellove poetike, a koju opet slijedi porcija političkog rocka u “White Man’s World”, u kojoj se Jason žestoko obrušava na američki rasizam, seksizam i genocidnu povijest Sjedinjenih Država: ““I’m a white man living on a white man’s street/ Got the bones of the red man under my feet.”
U ljubavnoj ruminaciji “If We Were Vampires” Isbell promišlja prolaznost života i činjenicu da dvoje ljudi ne mogu ostati zajedno zasvagda, te da jedno mora nadživjeti drugo, te kako upravo prolaznost zajedničke trenutke čini vrijednima, te da bi ih eventualna besmrtnost poništila. U sedam minuta dugoj “Anxiety” pak, Isbell uz jače rifove iskreno iznosi vlastitu psihološku evaluaciju da zbog anksioznisti ne može ni u čemu uživati. “Molotov” je još jedna stadionska balada na neki način srodna novom materijalu Ryana Adamsa, a “Chaos and Clothes” govori o dvije stvari iz naslova koje bivši ljubavnici ostavljaju za sobom.
“The Nashville Sound” potvrđuje Isbella kao kantautora koji je u stanju tkati najljepše melodije i stihove na način kojemu nije ravno umijeće gotovo nikoga drugog u ovom trenutku. Već na prvo slušanje ovaj album očarava, a tko zna što će donijeti još neko buduće slušanje s pola godine odmaka. No, ako znate što je dobra glazba, dotad ćete sigurno zakazati mnoge susrete s ovom pločom.
Ocjena: 9/10
(Southeastern Records, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
