‘We traveled light and clearly traveled far.’
Jedan od najboljih kantautora svoje generacije, Jason Isbell, primio je nagradu International Trailblazer na ovogodišnjem izdanju UK Americana Music Weeka na kojemu je i nastupio, a čini se da je njegov menadžment u posljednji čas odlučio iskoristiti i priliku i dogovorio da odsvira i dva mala samostalna akustična koncerta u Londonu kad se već našao tamo.
Najavljeni tek nešto više od dva tjedna prije njihovih održavanja, koncerti u Cadogan Hallu i Union Chapelu primaju po devetstotinjak duša, a cijene ulaznica su prilično priuštive (pedesetak funti), pa se činilo teško izvedivim zadatkom da naše zagrebačko izaslanstvo uspije ugrabiti svoje mjesto na njima, ali zvijezde su nam se sretno posložile i predanim radom kolegice Nine, svježe ali srčane štovateljice Isbellovog rada, uspjeli smo doći do svojih mjesta u Union Chapelu, predivne crkve iz devetnaestog stoljeća koja ujedno služi i kao koncertni prostor, ali i dobrotvorna ustanova za beskućnike Londona.
Doći do Londona, pa čak i naći pristojan smještaj za dvije noći nije nešto što će vas koštati neki nezamisliv iznos, mnogo je ozbiljnija stavka ako tražite hranu i zabavu po lokalnim restoranima i pubovima. Primjerice, ručak kod Kineza u Sohou za troje ljudi popraćen s tri pinta piva platit ćete gotovo jednako kao i dvije noći u apartmanu u Islingtonu. Cijena velike čaše piva kreće se između šest i sedam funti, a ako ste dovoljno glupi da ostanete bez cigareta, jedna kutija Marlboro Golda koštat će vas više od cijene tri kutije u Zagrebu – 17 funti.
Srećom, cijene redovnih namirnica u dućanima nisu mnogo više nego kod nas, javni prijevoz je pristupačan (kao pravi turisti isprobali smo sve njegove oblike, od metroa, vlakova, autobusa, double deckera i vožnje Uber Boatom po Temzi), a u prodavaonicama koje rade i noću možete dobiti i do pola tuceta limenki piva za cijenu jedne čaše u pubu.
Nakon cjelodnevne ekskurzije po svim legendarnim lokalitetima prijestolnice Ujedinjenoga Kraljevsta trebalo je produžiti korak do očaravajućeg Union Chapela čija se vrata otvaraju već od 19 h, a sjedala nisu numerirana, pa svatko sjedne gdje ulovi mjesto. Red od devet stotina ljudi formirao se rano i vijugao oko cijele zgrade, a uzbuđenje je raslo sa svakim korakom pomicanja bliže ulazu. Redari na ulazu su pristojni, ali strogi i ako smatraju da ste pod pretjeranim utjecajem alkohola, poslat će vas na hlađenje uz bocu vode dok ostatak publike ne uđe u crkvu. I prije nego što pitate, ne, nije se dogodilo meni.
Nisam veliki majstor u opisivanju arhitekture i crkvenih interijera, pa ću se radije pokušati poslužiti fotografijom jer mi riječi sigurno neće biti dovoljne da opišem izgled i ambijent Union Chapela. Nije u pitanju neka bivša crkva prenamijenjena za svirke, to je i dalje kuća u kojoj se bogoslužje vršilo istog dana kada će se održati i koncert, pa se ne možete ne osjećati pomalo skrušeno dok sjedite u redovima klupa s klečalima ispred svojih nogu. Ukratko, ambijent je prikladan za nastup međunarodnog trailblazera i autora nekih od najljepših pjesama iz žanra americane unazad dvadesetak godina.
Koncert je otvorila izvrsna mlada škotska kantautorica Roseanne Reid, inače kći Craiga Reida, jednog od blizanaca iz The Proclaimersa koje svijet najviše pamti po megahitu “I’m Gonna Be (500 Miles)”. Roseanne je, kao i Isbell, nastupila sama s gitarom i otpjevala kratak set od sedam pjesama i pokazala pozamašan talent i uvjerljiv autorski rukopis, prvenstveno materijalom s aktualnog lanjskog albuma “Lawside” koji joj je donio nominaciju za britanski album godine na ranije spomenutom UK Americana Music Weeku. Svoj nastup otvorila je trolistom pjesama s te ploče (“All I Need”, “Passing Through” i “Call It Love”), a kao najupečtaljiviji dio seta valja izdvojiti “Made Just For You”, dirljivu pjesmu koja je napisala svom sada 17-mjesečnom sinu, kao i obradu pjesme “Bluebird” iz kataloga Mirande Lambert.
Jason Isbell, pak, trenutno predstavlja svoj lanjski album “Weathervanes” koji je snimio sa svojim pratećim sastavom The 400 Unit, ali i slavi desetu obljetnicu legendarne ploče “Southeastern”, uz “Something More Than Free” jednog od dva uzastopna savršena poglavlja svoje karijere koje mu je nakon triježnjenja i pronalaska novih kreativnih staza producirao Dave Cobb. Budući da je londonske koncerte odradio bez benda, nije nas iznenadila činjenica da je najviše materijala došlo upravo s tih albuma, prvenstveno onog slavljeničkog, pa je tako na samom početku nastupa ispunio i jednu želju iz publike te upravo sa “Southeastern” izveo “Relatively Easy” koja se pokazala savršenim uvodom u set od šesnaest pjesama što će uslijediti.
Jason pokazuje i sjajan zabavljački talent pričajući anegdote poput one o pjesmi “Live Oak” i načinu na kojoj je jednoj neslutećoj djevojčici slučajni otkrio koncept zakopavanja ljudi naživo ili ipak uspoređujuće Sheffield u Alabami s onim u Engleskoj. Njegovo umijeće pisanja pjesama trebalo bi u ovoj fazi teksta već biti općeprihvaćeno i samorazumljivo, no još jedna stvar koja je postala očita na samom koncertu bila je razina njegove vještine s gitarom. Naravno, nije ga Rolling Stone svojevremeno bez razloga stavio na izrazito visoku 22. poziciju svog popisa najboljih gitarista svih vremena, a kao ilustracija dovoljne bi trebale biti solo dionice koje je svirao kao problematični klinac u Drive-By Truckersima, no lakoća kojom ispaljuje sitne bravure na akustičnoj gitari usput pjevajući više put nas je uspijela fascinirati tijekom koncerta.
Osim spomenute “Relatively Easy” bilo je nekoliko značajnijih odstupanja od setliste uspostavljene na prvom londonskom nastupu, pa je tako neočekivano izvučena “Overseas” s abuma “Reunions” kao i naslovna pjesma sa “Something More Than Free”, dok je ispuštena obrada legendarne “Pancho & Lefty” Townesa Van Zandta. Iz repertoara Drive-By Truckersa “Goddamn Lonely Love” zamijenjena je s “Decoration Day” i teško je reći koja je publika u tom raspletu bolje prošla.
Ostatak seta uključivao je uglavnom očekivane brojeve kao što su “Strawberry Woman” i “King of Oklahoma”, nezaobilazni singlovi poput “24 Frames” i “If We Were Vampires”, vječne himne poput “Alabama Pines” i “Traveling Alone” i teške balade o životu sa ženom koja umira od raka u “Elephant”. Za bis su pak ostavljene “Cover Me Up”, koja je prihvaćena s oduševljenjem kao vjerojatno najpoznatija Isbellova pjesma i ona po kojoj će vjerojatno ostati upamćen u povijesti, te nova “Cast Iron Skillet”.
Poslije koncerta dojmovi su se uglavnom odbijali slegnuti. I naredni dan ostao je onaj buzz koji osjećate kad znate da sve da i do kraja života nastavite posjećivati koncerte tempom od između sto i dvjesto godišnje znate da nećete doživjeti mnogo više od pet ili deset takvih ljepotica. Zadnji put sam taj osjećaj doživio još tamo nakon Glena Hansarda u Lisinskom, ono kad ste suočeni s nekom razinom ljepote koja ostaje upisana u dušu i mozak i odjekuje u vama zauvijek. Jason je već najavio i jesensku turneju po nekim europskim gradovima i nije nemoguće zamisliti da ćemo još jednom dobiti priliku čuti ga, ovaj put s The 400 Unit. Ali iskustvo njegovog solo nastupa u tako intimnom prostoru u kojem je izvođač udaljen samo nekoliko metara od vas sigurno neće biti nadmašen.
“Nikad mi to nećemo moći nikome objasniti,” rekao sam svojim suputnicima. “Ne treba se ni truditi.” Od neponovljivog ambijenta, do zvonkog zvuka gitare i pjesama koje nam je Isbell otpjevao (i konačno, za neke i do jednog stiska ruke i potpisa na plakat), sve je to bila višnja na šlagu neponovljivog izleta u London. Ako smo se u rodni grad vratili na rubu dužničkoga ropstva, ili da citiram neslavnog britanskog pjesnika Ewana McTeglea, “absolutely skint”, ponijeli smo sa sobom uspomenu na one dane kojih ćemo se prisjećati u neki težim razdobljima kao one kakve se isplatilo živjeti. I onda ćemo vjerojatno odmahnuti rukom i reći: “Those were different days.”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
