Druge večeri 13. Zagreb Jazz Festival preselio se u Tvornicu kulture gdje su nastupili Niels Lan Doky, Bill Evans, Darryl Jones i Harvey Mason okupljenu u supergrupu.
Prolog I
Kao što se kristalno sjećam svog prvog kupljenog albuma u životu, tako se sjećam i svog prvog kupljenog jazz albuma u trenutku kad nisam imao pojma o jazzu i kad sam mogao eksperimentirati sa sitnijim ulaganjem u CD koji je koštao puno manje jer je prodavan uz talijanski časopis Musica Jazz na našim kioscima. Naravno, talijanski jezik sam poznavao jednako kao i jazz – nula bodova, reklo bi se. Taj CD bio je Gil Evans „Live 1986 Unissued“. Iz današnje perspektive gledano, ‘sreća me posrala’. Ubo sam avangardnog maestra jazza koji je od orkestra koji je vodio stvorio podivljalu zvučnu mašineriju koja kao da je došla iz nekog drugog svemira. Na tom CD-u bila je Evansova orkestralna verzija Hendrixove pjesme „Voodoo Chile“ koja je arogantno divljala i soptala u teškom ritmu kakofonije, u duhu onoga kako je pokojni Jimi od Strata radio zvukovno čudovište svojim rukama. I više nego dovoljno da me jazz zaintrigira s obzirom na to pravovjerno čitanje rocka u drugom ruhu.
Koje desetljeće kasnije, upravo na prvom Zagreb Jazz Festivalu Dražena Kokanovića, Hendrixovog opusa uhvatio se World Saxophone Quartet kojeg su predvodile legende Oliver Lake, Hamiet Bluiett i dakako David Murray. Njihovo ‘čitanje’ Hendrixa te večeri u ZKM-u bila je iskustvo za pamćenje, da ne duljim previše, kao i desetljeće kasnije dva famozna hrvatska nastupa jazz trija The Bad Plus koji je također fascinirao s avangardnim džezističkim pristupom rocku, bilo da se radilo o pjesmama Pink Floyda ili Black Sabbatha.
Pogonjen tim izuzetnim iskustvima otišao sam na sinoćnji koncert Jazz/Takes Supergroupa kojeg svakako čine iskusna i zvučna imena jazza koja su se proslavila i brojnim sudjelovanjima u rock i pop sastavima. Konkretno; Darryl Jones, Bill Evans i Harvey Mason koje je okupio danski pijanist Niels Lan Doky.
Prolog II
Prije koncerta imao sam i dogovoren intervju s Nielsom i Jonesom. Prilika da iz prve ruke zagrebem malo dublje od onoga što je Neils Lan Doky rekao kolegi Davoru Hrvoju u najavnom intervjuu. Niels je i meni ponovio dosta toga o svojoj viziji da u ambijent najpoznatijeg danskog muzeja moderne umjetnosti (Louisiana Museumu of Modern Art in Denmark) uz sve te Picasse, Jacomettije, Warhole i ine legende vizualne ostavštine uklopi all stars jazz projekt koji se bavi upravo iščitavanjem pop i rock glazbe druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Dakle, imena s pedigreom angažirana od strane velike i značajne nacionalne umjetničke institucije u projektu koji traje već treću godinu u nizu. Uzme li se u obzir da je prije isto toliko vremena počela covid pandemija, nije se moglo pobjeći od misli kako je riječ o velikodušnom projektu ujedno i primjeru kako ‘stara dama Europa’ decentno pomaže vrsnim instrumentalistima da pregrme loš globalni period. Obzirom da live snimki Jazz/Takes Supergroupa gotovo i da nema na Youtubeu, činilo se kao je to dobro čuvana tajna danskog Muzeja moderne umjetnosti kroz koji godišnje prođe 750.000 posjetitelja. Ali cijela stvar je stvorila dvojbu jesu li Jazz/Takes Supergroup tu priliku iskoristili za avangardno ‘cijepanje atoma’ pjesama Neila Younga, Nirvane, Seala i Patti Smith između ostalih, ili je stvar svedena na ono što poznamo pod pojmom ‘elevator music’ kao više-manje nenametljiv zvučni ambijent prilagođen šarolikoj muzejskoj publici svih dobi i različitih glazbenih poriva.
„Darryl, vama bi ovo trebao biti svojevrsni povratak korijenima obzirom da ste svirali na albumu Milesa Davisa ‘You’re Under Arrest’ 1985. ispunjenim pop obradama poput ‘Human Nature’ Michaela Jacksona i ‘Time After Time’ Cyndi Lauper, no koji je nosio i potku Milesovog obračuna s ‘vječitim problemima’ poput rasizma, zagađenja i rata“, upitao sam basistu Rolling Stonesa. „Kao što je Niels već rekao, jazz glazbenici su oduvijek koristili modernu glazbu kako vozilo u neke druge svjetove. Kad mi je Miles rekao; obrati pažnju na pjesmu ‘Time After Time’ jer ćemo je svirati, bio sam isprva zbunjen, u smislu: ‘Oh, sad ćemo svirati i pop pjesme?’ Ali kad pogledate unazad, on je to stalno radio, ako znate za ‘My Funny Valentine’ i brojne druge pjesme. Tada sam shvatio da je to dobra ideja. Stoga kad mi je Niels prišao sa sličnom idejom, nisam dvojio jer je to u tradiciji jazz glazbe. Mnoge rock pjesme postale su pop pjesme u međuvremenu. One popunjavaju isti prostor. Pjesma poput „Smells Like Teen Spirit“… mislim da ono što ju je učinilo dobrom još onda leži u tome da je Kurt Cobain napisao uistinu odlične melodije. Jednom kad imate te ‘cigle za gradnju’ možete učiniti puno toga s tom pjesmom, možda i doći do faze kako je zvučala kad je prvi put interpretirana. To kako manipulirate s pjesmom ima puno veze s njenom harmonijom i mislim da je Niels upravo istaknuo njenu melodiju u verziji koju izvodimo“, kazao je Jones, na što sam morao nadovezati komponentu tekstova, obzirom da je rock od popa strukturno uvijek bio jasno razdijeljen lirikom u smislu poruke, poziva na akciju ili bunta. Na koncu kao što i „Strange Fruit“ koju je izvodila jedna Billie Holiday ne može nikako imati zanemarenu pozadinu tekstova, jer to nije samo melodija, već ako okrenemo pilu naopako (ili možda kako treba), tu je glazba, i to jazz glazba, vozilo za jaku angažiranu poruku.
Tu nastaje stanka, a Derryl Jones potom vadi mobitel iz džepa i kaže da preusmjerava pitanje na Nielsa i da će se nadovezati potom. Dok je Niels govorio da o tom aspektu nije razmišljao (a ovaj vražji novinar pak drži da bez dubinske analize poruke tekstova, posebno u rocku, je nemoguće napraviti pomak, tj. što bi rekao jedan filozof i aktivist, kojem se imena ne mogu sjeti u ovom trenutku: „Ako ekologija nema u sebi ugrađen i klasni problem, onda pričamo o vrtlarstvu“), ispalo je da je veliki Darryl Jones u mom prisustvu na mobitelu upravo prvi put krenuo čitati tekstove pjesme „Smells Like Teen Spirit“, rekavši pri tome da je gotovo siguran u to da ne zna ni značenje tekstova „Black Hole Sun“ Soundgardena, jer je kvartet imao fokus na harmonijama. Ne znam je li mi to bilo smiješno ili neugodno saznanje u tom trenutku. „Here we are now, entertain us…“, počeo je tako Jones čitati na glas Cobainove stihove. „Hm… ovo je tako jednostavno, a opet tako snažno. Ima dubinu…“,rekao je ugodno iznenađen, istovremeno i udubljen, na što je ovaj novinar krenuo objašnjavati zašto je to bila himna jedne generacije koja u tom trenutku nije ni sama mogla artikulirati sebe, za razliku od generacije prije, koja se našla prepoznatom u anti-establishment buntu jedne „My Generation“ grupe The Who. „Here we are now, entertain us“… bubnjalo mi je u ušima dok smo sjedili na sredini praznog partera Tvornice kulture u kojoj je za dva sata trebao početi koncerti koji nije bio sjedećeg karaktera.
„Here we are now, entertain us“…
Koncert
Zagreb Jazz Festival, obzirom da ga pratim od samog početka, zna imati nešto što ću prigodno ovdje nazvati „večeri za raju“. Nikad s Draženom Kokanovićem nisam pričao, radi li to namjerno ili slučajno (valjda je to dio njegovog festivalskog instinkta koji ni on sam ne može objasniti), ali su to redovno situacije koje privuku najviše publike kojoj je jazz izlet, a ne opsesija, i te večeri uvijek razgale upravu takvu publiku. Oni kojima je jazz opsesija, to svi dobro znamo, stanu svi u Mali Lisinski i to je nekako prosjek ovog grada. Tako je – kako je. To nam je nivo. Obrazuje li Kokanović ‘raju’ ili joj podilazi, neka zaključi svak’ za sebe.
Uglavnom, svi koji smo bili prošli tjedan na otvorenju 13. JAZZG-a i izvrsnom koncertu Christian Sands Trija (a gdje drugdje, već u Malom Lisinskom), bolje da nismo bili sinoć u Tvornici gdje je glavni mamac dakako bio basist Stonesa, ovog puta bez Stonesa. Za neke izvedbe je teško bilo i reći da pripadaju jazzu, konkretno Sealova „Kiss From The Rose“, koju je, usput kazano jučer, svirao i originalni bubnjar Harvey Mason. Ako je sopran saksofon Billa Evansa koji je svirao melodiju Sealove vokalne dionice nekome jazz (valjda samo zbog zvuka saksofona), neću mu kvariti taj osjećaj. Valjda isti osjećaj imaju i posjetitelji Louisiana Museumu of Modern u Danskoj kad umorni od obilaska kompleksa umjetnina sjednu poslušati poznate melodije u opuštajućem ruhu.
Ništa nagonski snažno i ogorčeno (kakvi su originali) nisu nosile ni „Smells Like Teen Spirit“, ni „Black Hole Sun“, posebno potonja koju je ugrožavao sve glasniji žamor sa šanka tijekom izvedbe. Isti taj žamor uspio je utišati jedino Harvey Mason svojom solo točkom za bubnjevima, ali ne glasnoćom, već upravo tihim vožnjama. Što je tiše svirao, tako se i žamor gasio. Njegov solo i autorska Evansova skladba posvećena marljivoj kubanskoj djeci koja izvrsno sviraju jer im vrijeme ne kradu smartphonei (koje ne posjeduju) bili su ujedno i najbolji dijelovi koncerta u kojem, nažalost se mora reći, niti jazz nije susreo rock kako treba, niti obratno.
Fajrunt je Evans najavio nakon sat i sedam minuta prije nego li je Jazz/Takes Supergroup počeo ‘preživati’ „Dancing Barefoot“ Patti Smith. Ne znam je li više patila moja rokerska ili moja jazz strana. Uslijedila su potom dva bisa. Na prvom je baš s Milesovog albuma „You’re Under Arrest“ odsvirana „Jean Pierre“ za koju je Evans rekao da ju s Jonesom nije svirao otkad su posljednji put bili na turneji s Davisom krajem osamdesetih, a s njom je krenuo i onaj najblesaviji običaj rock folklora s publikom: ‘Mi nešto odsviramo, vi to otpjevate“. Za sam kraj je izvedena Stingova „Straight To My Heart“.
Kao pripadnik te nesretne generacije x, koja je izgleda odgojena ponajviše da bude dobra publika, proživljavao sam svu ironiju dolaska na pogrešnu zabavu. Od „Here we are now, entertain us“… nakon svega ostalo je: „I feel stupid and contagious“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
