Priča o JeboTonu jedna je od najpozitivnijih i najljepših na našoj sceni.
Priča o JeboTonu jedna je od najpozitivnijih i najljepših na našoj sceni. Krenuli su kao nekolicina vrlo neformalno okupljenih bendova bez prevelikih ambicija i pretenzija, rasli i po pitanju članova kolektiva i po prepoznatljivosti, izbacili niz dobrih albuma, a u subotu su u Boogaloou ispisali i najvažnije poglavlje do sada. Naime, klub oko kojeg se posljednjih tjedana vodila prava bitka bio je rasprodan i ispunjen do posljednjeg mjesta, pri čemu su čak i oni nedavno okupljeni i manje poznati sastavi dočekani kao da iza sebe imaju duge i uspješne karijere.
Prve bendove, uključujući i Trophy Jump koji su me dosta zanimali, zbog neubičajeno ranog početka u 19 sati nisam uhvatio, već sam u Boogaloo stigao taman da ispratim Matu Ponjevića, inače iz grupe Fire In Cairo. Antun Aleksa bio je vjerojatno najzaposleniji glazbenik sinoć kojega smo u različitim ulogama na pozornici gledali u prosjeku svakih sat vremena, a jučerašnjim je koncertom njegov projekt/alter ego IDEM zaokružio izuzetno uspješno razdoblje započeto rasprodanim svirkama u Vintageu i Močvari te nastavljeno prošlotjednim osvajanjem Rock&Off nagrade za album godine. Zbog svega toga, za priličan dio okupljenih upravo je njegov set bio vrhunac večeri, što dakako ne bi bilo tako da se nije radilo o, početnim tehničkim problemima unatoč, dobrom nastupu. IDEM ima pristup skladanju koji je u većoj ili manjoj mjeri prisutan u čitavoj JeboTon ekipi i koji je najpreciznije opisati onom engleskom ‘anything goes’. To, vrlo ispravno shvaćanje pop glazbe tako ga vodi tragovima čak i razigranijeg ogranka britpopa („Žujice“, „Potopi ovaj brod“), indie laganica poput „Uvijek super“ i još neobjavljene „Jadan ja“, na synthovima baziranih party bangera, ali i punka tipa Undertones na koje je podsjetio sa zadnje dvije pjesme odsvirane u pratnji benda. Prije tog bendovskog finala pjesme s ploče „Poyy“ izvodio je samo uz pomoć laptopa i pratećih pjevača čiji su mi plesni koraci iz sjećanja izvukli Beza iz Happy Mondaysa, ili gitare i trube, pri čemu je u svakoj od tih varijanti zvučao jednako upečatljivo i zabavno. Sudeći po masovnom singalongu, Antunovi stihovi savršeno su pogodili onaj trenutak u kojem bezbrižan život i svakodnevna zajebancija polako, ali sigurno zauvijek odlaze u nepovrat, što ga čini i jednim od trenutno najimpresivnijih „glasova generacije“.
Grupu Peglica i Komandos dosad sam znao ponajprije po suludom imenu, no ovo što sam čuo natjerat će me da se temeljitije upoznam s njihovom pjesmaricom. A ta pjesmarica ukorijenjena je u nizu žanrova i izvođača prve polovice sedamdesetih, počevši od prog rocka i artizma Pink Floyda preko krautrocka pa sve do potmulih metal riffova Tonyja Iommija. Pritom ipak zvuče dovoljno modernizirano da ih se nikako ne može otpisati kao obične revivaliste, dok ih opičeni tekstovi poput onih u „Meksiko“ i posebno „Kefter Gatha“ (“moš ga jebat više ne idem van/trasu se selim u Pakistan”) drže i na dovoljnoj distanci od pretencioznosti itekako prisutnoj u spomenutom razdoblju.
U subotu je srušen i rekord Boogalooa po pitanju broja ljudi na pozornici, za što je zaslužan JeboTon ansambl. Dvadesetak glazbenika kroz nekih je 40 minuta priredilo prvorazredni tulum i na bini i u publici, a čak i takav vrlo ležeran pristup nimalo nije naškodio za zborno pjevanje idealnim pjesmama „Dylan Dog“, „Dijete“, „Grubišno polje“ ili IDEM-ove „ŠtetaŠtetaŠteta“. U navedenima je moguće prepoznati etno nasljeđe Rundekovih solo radova ili Sacherovih Vještica, ali i popa, rocka, kabareta i još puno toga, između ostalog i Beatlesa čijom su „Hey Jude“, točnije njezinom završnicom, koncert priveli kraju.
Od svega što sam sinoć slušao u Boogaloou najmanje su me dojmili Balkalar, mlade nade balkanskog etna ili kako su ga sami nazvali “balkanice”. Svirački i vokalno je sve na svom mjestu, ali bi svakako trebali proširiti repertoar i na neke pjesme koje dosad nisu obrađivane i izvođene bezbroj puta ili im barem malo promijeniti aranžmane i dati kakav-takav vlastiti pečat. „Ljubav se ne trži“ i „Grad se beli“ besprijekorno funkcioniraju kada ih izvode na ulici, ali na pozornici je ipak potrebno nešto više.
Porto Morto su svoj set odradili besprijekorno, ponovno pokazavši koliko je njihov opus idealan za stalna prearanžiranja, zbog čega vam i dobro poznate pjesme mogu zazvučati svježe i drugačije. To se prvenstveno odnosilo na „Kuću“ koju su nešto usporili te napravili psihodeličnijom i tripoidnijom, a to ju je učinilo i vrhuncem njihovog nastupa. „Hodaj“ je razvalila i bez asistencije Darka Rundeka kojeg su, točnije Haustor, evocirali puhači, „Vrijeme je za chillanje“ nakratko je pružila upravo to što stoji u naslovu, a izveli su i naslovnu stvar s nadolazećeg im albuma „Minimum“. U pitanju je pjesma koja logično nastavlja ono što su radili na posljednja dva izdanja, s nešto većim naglaskom na „Portofon“, prvenstveno zbog manje elektronike i nekorištenja autotunea.
Zadnji koje sam pogledao su Ki Klop, bend čiji se album prvijenac tek očekuje i koji bi mogao biti dosta zanimljiv. Ritam sekcija prvo je što “zapinje za uho” svojim oslanjanjem na disco i (u manjoj mjeri) funk, dok ih gitara i vokal koji tekstove više izgovara nego pjeva približava alternativijim pop sferama. Taj koktel žanrova na prijelazu sedamdesetih u osamdesete u New Yorku je izvodila kratkotrajna mutant disco scena, no Ki Klop se od te scene razlikuju po tome što u njihovim pjesmama nema avangardnijih i atonalnih rješenja prisutnih u radovima Materiala ili Kid Creole and the Coconutsa. Zato donekle nalikuju Porto Mortu, što pak daje naslutiti kako barem dio ovog kolektiva ima nešto zajedničko, nešto što bismo mogli nazvati JeboTon zvukom.
S obzirom da je već bilo oko dva sata ujutro, koncert nemanje stvarno nisam imao snage čekati – ipak većinu okupljenih ‘šijem’ za dobrih 15-20 godina.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
