‘Improvizirana diskografska kuća’, kako Noisy Night etiketi ‘tepa’ njen osnivač Matija Habijanec, pored tri dugosvirajuća izdanja recentnih indie bendova (The Marshmallow Notebooks, (The) Lesser Men i The Benchwarmers) zakoračila je i u diggerske vode u potrazi za ‘izgubljenim asovima’ ovdašnje scene.
Prvo takvo izdanje je 7-inčni singl Jennifer’s Banda, zagrebačke grupe aktivne u periodu od 1994. do 1998. godine. Singl koji sadrži dvije pjesme „Nothing To Do“ i „So“ osmišljen je kao simbolična proslava dvadeset godina od osnutka, no svakako je i nešto manje simboličan podsjetnik na izvrstan bend čija začahurenost u zvuk stariji od njegovih članova i u ovoj 2015. godini drži vodu.
Tu je također i element zaraznosti za uho i ova singlica svakako je davanje glazbe ‘na kapaljku’. Nije dostatno, jer uho traži još u ‘toplo-hladnoj’ konstelaciji „Nothing To Do“ i „So“.
„Nothing To Do“ unese toplinu u prostor, a formula te pjesme je ništa drugo, nego ‘stari dobri rock and roll’; najtipičnija poletna pentatonska skala koju pumpa bas gitara po uzoru na vremena Berryjevog pačijeg hoda ili nešto starije, najlegendarnije glazbene brojalice svih vremena, Haleyeve „Rock Around The Clock“, dok bi se za vokal komotno mogli okladiti da je u pitanju Lou Reed s neke davno zagubljene snimke Velvet Undergrounda – neka preteča pjesme „Waiting For My Man“.
Koliko „Nothing To Do“ nabrije, toliko „So“ na drugoj strani ugodno hladi spojem koji bi se mogao opisati kao „Blue Moon“ u surf rock odijelu, polako otpuštajući arome poput zapaljenog insense štapića. Kao što bi se moglo dodati da se negdje ‘iz daljine’ jedva osjetno ‘njuši’ i prisustvo Pixiesa.
Ako je ovaj 7-inčni singl samo uvertira u dugosvirajuće izdanje, onda bolja udica nije mogla biti bačena i od strane Jennifer’s Banda i od Noisy Nighta. A ako pak sve ostane samo na ovom 7-inčnom izdanju, onda je to neoprostivo.
Ocjena: 9/10
(My Room Records / Noisy Night, 2015.)