Jenny Lewis ‘On The Line’ – album u sjeni seksualnog skandala

Četvrti solo album pjevačice Jenny Lewis, koja predvodi i grupu Rilo Kiley, nepravedno je zadesio niz okolnosti koje su bacile sjenu na njega. Jedan od onih uradaka kojeg se zbog tih istih okolnosti gura pod tepih zaborava, iako to nimalo ne zaslužuje.

Jenny Lewis ‘On The Line’

Na album „On The Line“ Jenny Lewis okupila je impozantno glazbeno društvo. Beck, Ringo Starr, Ryan Adams, Don Was, Benmont Tench, Jason Falkner i dakako jedan od najvažnijih session bubnjara, 76-godišnji Jim Keltner, kojeg je Dylanov biograf Howard Sounes okarakterizirao kao jednog od onih glazbenika koji je svojim načinom sviranja oblikovao scenu 60-ih i 70-ih godina XX stoljeća.

Okolnosti su htjele da krajem ožujka ove godine pred sam izlazak albuma Ryan Adams bude optužen za niz malicioznih seksualnih zlostavljanja.

„Optužbe su toliko ozbiljne i šokantne i doista sjebane. Bila sam toliko tužna na puno razina kad sam čula. Mrzim da je na ovom albumu, ali ne možete prepraviti ono što se dogodilo. Snimanje smo započeli zajedno prije dvije godine, a on je radio na albumu – bili smo u studiju pet dana. Tada je to sve nekako odgurnuo od sebe, pa sam sama morala sve dovršiti“, izjavila je Jenny Lewis za Pitchfork po objavi albuma.

Poruka vizuala naslovnice u tom trenutku je izgledala kao neslana šala, ili krivo shvaćeni vic. Fokus na ženska prsa, bez prikaza lica inače je osmišljen kao provociranje objektivizacije tijela umjetnice, spram onog što ima u glavi. No s Ryanom Adamsom na tom albumu, fokus značenje je otišao u krivom smjeru. Čak nije bilo ni prostora za razjašnjavanje umjetničke koncepcije diptiha s prethodnim albumom „The Voyager“ koji donosi identičan kadar, ali drukčiji outfit Jenny Lewis.

No ako se distancira od tog društveno-medijskog rakursa, onda je „On The Line“ ako ništa drugo po poruci estetike naslovnice dobar pokušaj da se provokativnim igranjem na adut prizemnih strasti znatiželjnicima uvali kvalitetan glazbeni materijal. Jer na prvu loptu, ako ne znate ništa o Jenny Lewis, bez problema ćete pomisliti da se iza takve naslovnice krije neki generički R&B pop (dakle ono što narod najviše voli). Umjesto toga „On The Line“ nudi kvalitetan organski kalifornijski pop, koji kao da se napajao na izvoru onog što je nekad radila supergrupa The Traveling Willburys.

Jenny Lewis posjeduje onu storyteller umješnost stapanja misli, događaja i opisa na fluidan način u glazbenu podlogu. Bilo bi dakako isuviše pretjerano uspoređivati je s jednim Tomom Pettyjem, ali se ne može poreći da je sve lekcije tu uspješno svladala. Srednje spori tempo joj najbolje odgovara, utopljen u dursko kalifornijsko ozračje i jednako tako raskošnu produkciju. Uzme vas u svoju vožnju već s „Heads Gonna Roll“ i „Wasted Youth“, bez pretjerane želje da joj se opirete sve do kraja, tj. pjesme „Rabbit Hole“, a opet, u konačnici, teško se oduprijeti i ritmovima Ringa Starra i Jima Keltnera koji su nam valjda zauvijek upisani leđnu moždinu.

Kontroverznom Ryan Adamsu se također nema što prigovoriti u glazbenom dijelu priče i svakako je dao doprinos da sve ide u nostalgičnom smjeru i glamuroznom zvuku sedamdesetih i osamdesetih na tragu kako je zvučao i njegov album „Prisioner“ – masno otisnuta ‘mesnata’ i pompozna gitarska sola koja kao da su pobjegla s albuma Bostona, ali opet razumno vremenski srezana da ne naškode pop narativu pjesama. No opet autoru ovih redaka su najbolji potpis ostavili gitaristi Jason Faulkner i Smokey Hormel u pjesmi „Little White Dove”.

Jenny Lewis bez obzira na sve ima album kojeg se ne treba sramiti, „On The Line“ je jedan od onih nostalgičnih pop albuma koje rijetko tko još zna snimiti. Album na kojem razmetljivost, sjetnost, zaljubljivanje i poroci idu ruku pod ruku, dok vam pred očima treperi neka filmska Kalifornija.

Ocjena: 8/10

(Warner / Dancing Bear, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X