Zagrebački je koncert pokazao da je Cantrell u odličnoj stvaralačkoj i izvođačkoj formi te da nove pjesme – one s posljednja dva solo albuma – zvuče jednako dobro kao i one matičnog mu benda, nastale prije više od tri desetljeća.
Dok Alice in Chains studijski miruju – posljednji album, odličan „Rainier Fog“, pojavio se poprilično davne 2018. – Jerry Cantrell, njihov osnivač i glavna autorska pokretačka snaga, objavio je dvije zbirke. Svaka je na svoj način bila uspješna i iznimno privlačna za slušanje. Njegovo treće samostalno izdanje naslovljeno „Brighten“ (2021.), predstavljalo je svojevrsno odmicanje od težine zvuka i općeg mračnog raspoloženja matičnog benda. S druge strane, u izravnoj i žestokoj prošlogodišnjoj zbirci „I Want Blood“ Cantrell je prebirao po vlastitoj skladateljskoj prošlosti, vrativši se u stanje neusklađenosti s okolinom, ono koje je odredilo uspon Alice in Chains prije više od tri desetljeća. Riječ je svakako o jednom od najvažnijih albuma prošle godine.
U tom smislu, možemo ustvrditi da je Cantrellov koncert u Tvornici kulture jedno od najvažnijih glazbenih gostovanja ove godine. Toga je – očito i na sreću – bila svjesna i zagrebačka publika, pa je Veliki pogon bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Većina je došla sa sviješću da je gledati Jerryja u Zagrebu izniman privilegij.
S obzirom na kvalitetu prošlogodišnjeg izdanja – a turneja u sklopu koje je posjetio Zagreb posvećena je upravo njegovoj promociji – znalci su očekivali mnogo. Međutim, pokazat će se da je bilo i onih koji su došli poslušati samo nekoliko najvećih hitova Alice in Chains, što je razumljivo. Nostalgiji se ipak teško oduprijeti…
Prije Cantrella nastupili su VOWWS, australski pop-rock industrial bend s trenutnom bazom u Los Angelesu. Iako su originalno duo, Mattu Jamesu Campbellu (vokal, gitara) i Rizz Khanjani (vokal, klavijature) jučer su se pridružili bubnjar i basist, pa je uživo sve djelovalo poprilično moćno. Svoj su posao u nešto više od pola sata obavili pošteno, ali me njihova „melankolična, no ne i tužna glazba“, kako sami opisuju ono što stvaraju, ostavila poprilično ravnodušnim.
Treći im je album na putu, pa će ekipa kojoj se zagrebački nastup svidio, a takvih je u polupraznoj dvorani bilo, ubrzo i na studijskoj snimci moći provjeriti kako pojedini dobro poznati koncepti iz osamdesetih – od, primjerice, onih koje je uspostavio Gary Numan, do onih koje su do savršenstva doveli Depeche Mode – zvuče u suvremenoj interpretaciji.
Što se satnice tiče, sve je bilo kako je i predviđeno, što posebno cijene oni kojima sutrašnji dan počinje radno. Cantrell je s bendom izašao na pozornicu točno u 21 sat. Pojavom i držanjem – ovaj puta bez dugačke sijede brade – ne djeluje kao da je bitno ostario od posljednjeg pojavljivanja u Zagrebu, na INmusicu 2018. Dobre volje i komunikativan, iznimno zahvalan za topao doček koji uključuje skandiranje njegova imena, vriskove odobravanja i zborno pjevanje, ovaj pedesetdevetogodišnjak daje do znanja da se nije zasitio sviranja uživo te da sve ovo radi s voljom. Dobili smo stoga sat i četrdeset vrhunskog koncerta.
Bend okupljen za europsku turneju ne razlikuje se od onog s kojim je proljetos obišao sjevernoamerički kontinent. Posebno je važna prisutnost Grega Puciata, bivšega dugogodišnjeg pjevača The Dillinger Escape Plana i osnivača aktualnog benda Better Lovers. Upravo je on odlično obavio posao na posljednja dva Cantrellova solo-albuma, a zagrebački je koncert posjetiteljima pružio odgovor na pitanje zašto je postao nezaobilazan Jerryjev suradnik.
Preuzevši na sebe ogromnu količinu zahtjevnog pjevačkog posla, Puciato je pokazao da savršeno funkcionira u dvoglasnom harmonijskom pjevanju te da u pojedinim pjesmama može autoritativno preuzeti glavnu ulogu. Bio je, uz Cantrella, svakako središnji protagonist ove zagrebačke koncertne večeri. Ipak, ne bi bilo fer zaboraviti spomenuti Zacha Thornea, gitarista koji je kao prateći vokal također odradio nezaobilaznu dionicu.
Setlista za ovu turneju pažljivo je koncipirana, na način da obuhvati sva Jerryjeva samostalna stvaralačka razdoblja, a opet da s nekoliko hitova zadovolji one koji se u praćenju njegova stvaralaštva s matičnim bendom nisu pomaknuli dalje od početka devedesetih. To znači sljedeće: od pet pjesama Alice in Chains koje smo u utorak čuli u Tvornici kulture, jedna je s njihovog debija „Facelift“ (1990.), dok su četiri s publici najpoznatijeg albuma „Dirt“ (1992). Pjesama s izdanja na kojima je ulogu pjevača preuzeo William DuVall nije bilo.
Također, nismo čuli ni pjesmu koja je na ovoj turneji prvi put izvođena nakon davne 1993. Riječ je o „Hate to Feel“, deep cutu s albuma „Dirt“ Alice in Chains. Umjesto nje Cantrellov bend je, na opće odobravanje publike, odsvirao glasovitu „Down in a Hole“, pri čemu je Gregu Puciatu u pjevanju pomagala doslovce cijela dvorana.
Ipak, dominirale su – kako i priliči – stvari iz Cantrellove samostalne karijere. Započelo je žestoko; „Psychotic Break“ bila je efektna uvodna pjesma njegova drugog albuma „Degradation Trip“ (2002.), pa je tako s razlogom odabrana i za otvaranje solo koncerta. Žestoko se i nastavilo; „Them Bones“ bilo je prvo podsjećanje na Alice in Chains, da bi se potom u istom tempu i s istim žarom prešlo na stvari s posljednjeg solo-albuma.
„Vilified“ uživo zvuči moćno, odajući uigranost Cantrellova kvinteta, dok laganija „Afterglow“ – svakako jedna od najvažnijih stvari s prošlogodišnje ploče – pijevnim refrenom i pamtljivim gitarskim solom svoga autora pokazuje kao pravog skladateljskog majstora. Da je nastala tridesetak godina ranije, ta bi se pjesma intenzivno puštala na radiju te zasigurno dogurala visoko na raznim top-ljestvicama.
Zveketava, countryjem inspirirana „Atone“, s pretposljednjeg albuma „Brighten“, uživo je postala žestoka, neukroćena zvijer te je pokazala da Cantrell na ovoj turneji ne namjerava podići nogu s gasa. Nadalje su se nizale pjesme sa svih solo izdanja, pri čemu su se istaknule „My Song“ s odličnog prvijenca „Boggy Depot“ (1998.) i „Angel Eyes“ s već spomenutog drugog albuma.
Pritom je jedan od vrhunaca – negdje oko sredine glavnog seta – svakako bila „Man in the Box“, pjesma koja je 1990., na samim počecima, odredila žanrovski i emotivni habitus Alice in Chains. I dopustite mi jednu gotovo bogohulnu izjavu: jučer, u lipnju 2025., ova mi je stvar zazvučala jednako dobro kao kad ju je prije više desetljeća pjevao nesretni Layne Staley. Bit će ipak da me udarila teško podnošljiva vrućina u Tvornici…
Posebno je, međutim, važno istaknuti da se nov materijal – a s posljednja dva albuma odsvirano je ukupno devet pjesama – itekako dobro nosi u usporedbi sa starijim solo stvarima i onima iz pjesmarice Alice in Chains. Uživo te pjesme zvuče odlično – Cantrell se od početka do kraja iznova pokazuje kao vrhunski gitarist i pjevač – pa bi ta činjenica svakako trebala veseliti sve prave fanove.
Glavni dio koncerta završio je s pjesmama Alice in Chains, već spomenutom „Down in a Hole“ te posljednjom „Would?“ – Cantrellovom slavnom posvetom preminulom prijatelju Andrewu Woodu – popraćenima općim oduševljenjem zagrebačke publike. Bis nam je pak donio tri stvari. „Off the Rails“ bila je dobar reprezentant napete i nervozne atmosfere s posljednjeg albuma, jednako kao što je i „Brighten“ pokazala otvorenost i optimizam pretposljednjeg. Kulminaciju je – kao i na koncertima Alice in Chains – donijela sporo kotrljajuća „Rooster“, jedna od pjesama koje Jerryja Cantrella uvode u kolektivnu memoriju. Toga je bila svjesna i publika u Tvornici, koja ju je otpjevala od početka do kraja.
Što smo, naposljetku, spoznali na ovom zagrebačkom koncertu? Prvo, Zagrepčani jako vole Alice in Chains, a vrlo dobro poznaju i Cantrellov solo materijal, što je za svaku pohvalu. Drugo, naš je glavni junak u odličnoj formi, kako stvaralačkoj, tako i izvođačkoj. Treće, pronašao je odličnog kompanjona u Gregu Puciatu, pa se veselimo nastavku njihovu suradnje. Četvrto – i posljednje – koncertna izvedba njegova solo materijala upućuje na to da su te pjesme jednako dobre kao i one matičnog mu benda. Stoga ih treba što više slušati.
Netko je jednom na ovom portalu primijetio da su utorci grozni dani za koncerte. I sâm sam bio na nekoliko njih koje je upravo utorak – bezličan dan u prvoj polovici tjedna – učinio ne tako uspješnima kao što su trebali biti. Međutim, nije uvijek tako. Ponovit ćemo stoga misao s početka ovog teksta i zaključiti: bio je privilegij gledati Jerryja Cantrella u Zagrebu. On i njegov bend učinili su sve da ovaj utorak bude doista poseban.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
