Razgovarali smo s jednom od najvećih živućih legendi i ikona reggae glazbe nakon što je pošteno rasplesala publiku na koncertu održanom u Pulskoj areni.
Koliko je proces dobivanja intervjua od Jacka Johnsona prije koncerta u Puli bio stvar procedure, toliko je intervju s reggae legendom Jimmyjem Cliffom bio stvar neizvjesnosti u kojoj se ishod već u startu nije činio pozitivnim. Cliff spada u staru gardu, odnosno onu vrstu umjetnika koji medije ne doživljava kao posebno važan element svoje karijere, već možda više kao smetnju.
Da je za nekoga tko je postao legenda to bolji put uporno nam dokazuje i Bob Dylan, koji više ne daje ni da ga se službeno fotografira tijekom nastupa, a teško da mu zbog toga ide nešto lošije. Situacija s Jimmyjem Cliffom u Puli je bila slijedeća: Nema intervjua prije koncerta jer ne želi bilo kakvo skretanje vlastitog fokusa prije izlaska na pozornicu. Eventualno poslije, ako bude dobro raspoložen i ako ne bude umoran.
Obzirom da ima 64 godine i da je na koncertu pjevao i plesao poput dječarca, prije se moglo igrati na kartu da će biti umoran nakon nastupa. Bili bi umorni i puno mlađi od njega. Intervju se u toj situaciji već činio prekriženim. No na koncu je njegovo dobro raspoloženje prevladalo te je odlučio pet minuta svog vremena izdvojiti za razgovor prije nego se opet popne na pozornicu kao gost Jacku Johnsonu i potom prije 23 sata napusti Pulu kako bi uhvatio let za sljedeću koncertnu destinaciju.
Pripremate novi album „Existance“ koji bi trebao biti uskoro objavljen. Tijekom vaše dugačke i uspješne karijere otvorili ste mnoga poglavlja u reggae glazbi. U kojem smjeru se krećete u današnje vrijeme?
Jimmy Cliff: Da budem iskren, radim paralelno na tri albuma i nisam siguran koji od njih će se prvi pojaviti. „Existance“ je onaj na kojem radim najduže i on uključuje jako široko tematsko područje, u kojem se nalazi i ono što običavam nazvati globalizam, politicizam, rasizam, ekologizam, ratizam… „Existance“ se bavi našom egzistencijom na ovoj planeti, onome čemu težimo, onome što nismo postigli i onome što smo izgubili. Vjerojatno zato na tom albumu radim toliko dugo, jer su se neka, da tako kažem, nova poglavlja tijekom rada počela otvarati sama od sebe. Obzirom da imam puno iskustva, mislim da se s njima mogu uspješno uhvatiti u koštac. S druge strane moj stil i stav su odavno poznati, tako da ne želim napraviti depresivni album. Želim da taj materijal ima pozitivni spin.
Film „The Harder They Come“ iz 1972. kao i njegov soundtrack koji vi potpisujete odigrao je snažnu ulogu u afirmaciji reggae glazbe kao prvog glazbenog pravca u modernoj glazbenoj povijesti koji je došao iz Trećeg svijeta. U istom filmu tumačite i glavnu ulogu, odnosno mladog jamajkanskog glazbenika koji pokušava ostvariti karijeru. Film je postao hit i stekao kultni status, a veliki broj ljudi je tek tada saznao za reggae. Jeste li u to vrijeme bili pripremljeni na tako nešto, je li to za vas bilo iznenađenje?
Jimmy Cliff: Ne mogu reći da sam bio pripremljen na sve što se dogodilo nakon tog filma, ali sam se od kad znam za sebe pripremao za nešto veliko. To mi je bio cilj. To je nešto što sam oduvijek osjećao duboko u sebi, a onda sam i prema van zračio na taj način. Bio sam jako posvećen tome što sam radio. Da nije bilo tog filma, pojavilo bi se nešto drugo kroz što bih se afirmirao i bio prepoznat. No film je učinio svoje i za mene je to bio znak da još više prionem na posao. Blagoslov je i sreća kad vam prvi važni korak bude tako velik, ali o vama ovise svi koraci koji slijede nakon toga. Možda je to najbolji odgovor na pitanje jesam li bio pripremljen za uspjeh.
Bob Dylan je za vašu pjesmu „Vietnam“ kazao kao je to najbolja protestna pjesma koju je ikad čuo. Jeste li bili pripremljeni i na tako nešto?
Jimmy Cliff: Velika je čast kad tako nešto izjavi najbolji protestni pjesnik koji je ikad hodao ovom planetom, ali opet morate se znati oduprijeti tome da postanete umišljeni zbog takvih stvari. Koliko je tako nešto dobro za vas u jednom trenutku, toliko su očekivanja od vas u budućnosti veća. Mislim da je Bob to izjavio prije tridesetak godina. U međuvremenu se puno toga promijenilo. No ponavljam, to je uistinu bila velika čast.
Na koncertu ste pjesmi “Vietnam” promijenili naziv, odnosno refren u „Afganistan“, a nabrojali ste u njoj i današnja ratna žarišta poput Libije, Sirije i Iraka. Je li se svijet promijenio po tom pitanju od vremena kad je Vijetnam bio aktualan?
Jimmy Cliff: Problema će uvijek biti. Od njih ne treba bježati. Ja nisam u poziciji da ih mogu riješiti, ali zato mogu na njih ukazati. Žalosno je što je rat i dalje naša svakodnevica.
Vi ste prvi glazbenik koji je svoj album dao na besplatni download putem p2p servisa. Bio je to album „Fantastic Plastic People“, a godina je bila 2002. ako se ne varam. Tada je to bio čvrsti stav s vaše strane da se neke stvari u glazbenoj industriji trebaju mijenjati. Ili je to bilo ukazivanje na činjenicu da su se stvari već promijenile?
Jimmy Cliff: Taj album sam radio sa svojim prijateljima Daveom Stuartom, Joeom Strummerom, Annie Lennox i Stingom. Ideja o stavljanju albuma na downloading potekla je u jednom zajedničkom razgovoru, a stvarno se ne sjećam točno od koga je krenula. Meni se to učinilo privlačnim. Ta ideja o dijeljenju glazbe na taj način, kad je dostupna i ne ovisi o distribucijskim kanalima kakve smo do tada poznavali. Diskografija se jako promijenila od vremena kada sam počinjao. Diskografske kuće su u međuvremenu postale korporacije. A mogu li nam korporacije u potpunosti biti korisne kao pojedincima? Ne. Internet je nova tehnologija koja je donijela sa sobom nova pravila. Ali i s tehnologijom je ista stvar. Koliko donese dobrog, toliko donese i lošeg.
Dobili ste Order Of Merit, odnosno najveću počast koju Jamajka službeno može dati jednom umjetniku za promicanje kulture, Osvojili ste Grammyja, a prošle godine se ušli i u Rock And Roll Hall Of Fame. To su velike nagrade za glazbenika, no nose li u sebi i svojevrsno breme odgovornosti?
Jimmy Cliff: Na sve te počasti i nagrade gledam kao na prepoznavanje mog rada prema kojem sam se oduvijek odnosio odgovorno. Odgovornost uvijek dolazi prije nagrade, stoga ne osjećam nikakvo opterećenje zato jer je moja odgovornost prema tome što radim prepoznati i na kraju nagrađena.
Saznajte više:
Noć dobrih vibracija – Jack Johnson i Jimmy Cliff u pulskoj Areni
Jack Johnson i Jimmy Cliff, 26. srpnja, Arena, Pula
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
