Razgovarali smo s jednom od najvećih živućih legendi i ikona reggae glazbe nakon što je pošteno rasplesala publiku na koncertu održanom u Pulskoj areni.

Koliko je proces dobivanja intervjua od Jacka Johnsona prije koncerta u Puli bio stvar procedure, toliko je intervju s reggae legendom Jimmyjem Cliffom bio stvar neizvjesnosti u kojoj se ishod već u startu nije činio pozitivnim. Cliff spada u staru gardu, odnosno onu vrstu umjetnika koji medije ne doživljava kao posebno važan element svoje karijere, već možda više kao smetnju.
Da je za nekoga tko je postao legenda to bolji put uporno nam dokazuje i Bob Dylan, koji više ne daje ni da ga se službeno fotografira tijekom nastupa, a teško da mu zbog toga ide nešto lošije. Situacija s Jimmyjem Cliffom u Puli je bila slijedeća: Nema intervjua prije koncerta jer ne želi bilo kakvo skretanje vlastitog fokusa prije izlaska na pozornicu. Eventualno poslije, ako bude dobro raspoložen i ako ne bude umoran.
Obzirom da ima 64 godine i da je na koncertu pjevao i plesao poput dječarca, prije se moglo igrati na kartu da će biti umoran nakon nastupa. Bili bi umorni i puno mlađi od njega. Intervju se u toj situaciji već činio prekriženim. No na koncu je njegovo dobro raspoloženje prevladalo te je odlučio pet minuta svog vremena izdvojiti za razgovor prije nego se opet popne na pozornicu kao gost Jacku Johnsonu i potom prije 23 sata napusti Pulu kako bi uhvatio let za sljedeću koncertnu destinaciju.
Pripremate novi album „Existance“ koji bi trebao biti uskoro objavljen. Tijekom vaše dugačke i uspješne karijere otvorili ste mnoga poglavlja u reggae glazbi. U kojem smjeru se krećete u današnje vrijeme?
Jimmy Cliff: Da budem iskren, radim paralelno na tri albuma i nisam siguran koji od njih će se prvi pojaviti. „Existance“ je onaj na kojem radim najduže i on uključuje jako široko tematsko područje, u kojem se nalazi i ono što običavam nazvati globalizam, politicizam, rasizam, ekologizam, ratizam… „Existance“ se bavi našom egzistencijom na ovoj planeti, onome čemu težimo, onome što nismo postigli i onome što smo izgubili. Vjerojatno zato na tom albumu radim toliko dugo, jer su se neka, da tako kažem, nova poglavlja tijekom rada počela otvarati sama od sebe. Obzirom da imam puno iskustva, mislim da se s njima mogu uspješno uhvatiti u koštac. S druge strane moj stil i stav su odavno poznati, tako da ne želim napraviti depresivni album. Želim da taj materijal ima pozitivni spin.

Film „The Harder They Come“ iz 1972. kao i njegov soundtrack koji vi potpisujete odigrao je snažnu ulogu u afirmaciji reggae glazbe kao prvog glazbenog pravca u modernoj glazbenoj povijesti koji je došao iz Trećeg svijeta. U istom filmu tumačite i glavnu ulogu, odnosno mladog jamajkanskog glazbenika koji pokušava ostvariti karijeru. Film je postao hit i stekao kultni status, a veliki broj ljudi je tek tada saznao za reggae. Jeste li u to vrijeme bili pripremljeni na tako nešto, je li to za vas bilo iznenađenje?
Jimmy Cliff: Ne mogu reći da sam bio pripremljen na sve što se dogodilo nakon tog filma, ali sam se od kad znam za sebe pripremao za nešto veliko. To mi je bio cilj. To je nešto što sam oduvijek osjećao duboko u sebi, a onda sam i prema van zračio na taj način. Bio sam jako posvećen tome što sam radio. Da nije bilo tog filma, pojavilo bi se nešto drugo kroz što bih se afirmirao i bio prepoznat. No film je učinio svoje i za mene je to bio znak da još više prionem na posao. Blagoslov je i sreća kad vam prvi važni korak bude tako velik, ali o vama ovise svi koraci koji slijede nakon toga. Možda je to najbolji odgovor na pitanje jesam li bio pripremljen za uspjeh. Dalje>>