Taština je neosporiva osobina, ali i spiritus movens u glavama karizmatičnih talenata u glasnom i nerijetko samodopadnom svijetu rock’n’rolla. No jedan je čovjek redefinirao pojmove povučenosti i originalnosti. Bio je to J.J. Cale – autor koji je zauvijek zadužio američku glazbu.
Malo je pravih i pouzdanih privatnih biografskih zapisa ili podataka o Caleu, rođenom u Oklahoma Cityu 1938. kao John Weldon Cale. Svoje je najranije dječačke uspomene mapirao i uvezao u pore Tulse, drugoga grada što će kasnije postati sentimentalno rock utočište ovog pustinjaka po kojem će se prepoznavati cijeli korpus glazbenika čiji je put do zvijezda prokrčio upravo John Weldon. Okružen country glazbom u svojoj western sredini obojanu dobrim starim bluesom, okolica Oklahome oblikovala je samozatajnog momka u stilskom smislu na što je Cale reagirao već u adolescentskoj dobi. No zapisivanje ritmičkih misli nije bilo popraćeno energičnim zvukom rock’n’rolla i strastvenom boli bluesa, nego bi radije obrglio šaputanjima, pjevušenjima i staloženim melodijskim linijama što su rezonirale s nostalgičnom sanjivošću. Cale je od samih početaka tako djelovao kao sam svoj producent i glazbenik – čovjek-glazbena kutija, rekli bismo, ali nije bilo nikoga da ga čuje…
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=2IZ9feKpJkk[/youtube]
Cale je uživao u sceni Tulse uglavnom sačinjene od desetina noćnih klubova i barova gdje bi noću svirao i pjevao, unatoč lošim honorarima. A honorari ga nikada nisu previše zanimali sve dok je prebirao po gitarama ili pak slušao rockabilly iz Memphisa, odnosno bluesere poput Clarencea Browna i Billyja Butlera koje je, kao i Chucka Berryja i Lesa Paula, nastojao imitirati. U više je navrata autoironično rekao da mu to nije polazilo za rukom, pa se iz neuspjeha izrodio njegov vlastiti, nimalo živahan zvuk. Tulsom se povlačio paralelno s osnivačem Breada, Davidom Gatesom, kao i Leonom Russellom, Carlom Radleom i Jimmyem Karsteinom te uskoro s njima 1964. završio u Los Angelesu gdje se oformio i bend. Život mu se u gradu anđela sviđao zbog opuštenijeg tempa, a posebno mu je godilo dugo izležavanje jutrima u krevetu odakle je napisao većinu svojih pjesama. S Russellom je tako u Sky Hill Driveu u njegovoj kući snimao i svirao u studiju od kućne radinosti da bi uskoro upoznali Snuffa Garreta – voditelja Liberty Recordsa. On ga tako izvlači iz barskih nastupa i uvodi u Liberty Records. No zahvaljujući barskoj rezidenciji u Whiskey A-Go-Go ime je prekrstio u J.J. zbog učestalih zamjena s Johnom Caleom iz Velvet Undergrounda, što se pokazalo korisnim za scenu. Dogodilo se to na nagovor vlasnika bara Elmera Valetinea.
Ova poznanstva urodit će prvim ozbiljnijim plodom, pjesmom “After Midnight” napisanom zapravo kao instrumental za „Take a Trip Down Sunset Strip“, ali je odbačena i postala je pjesmom za stranu B.
Cale 1968. odlazi u Nashville nakon Los Angelesa, iako nastavlja raditi za Garreta i počinje se baviti produkcijom pjesama niza izvođača. Paralelno s tim, Audie Ashworth i Garrett stvorili su svoju produkcijsku kuću u koju su bila dobro došle Ashworthove veze i iskustva od izdavača Moss-Rose gdje se bavio produkcijom i tehnikalijama. U novom kontekstu trebali su čovjeka koji bi se s lakoćom nosio s produkcijom i konzolama, za što su mu, naravno, preporučili Calea koji se ondje dovezao u Cadillacu što mu ga je poklonio Garret i dobio svoje mjesto.
Ondje je Cale pokazivao svoje drukčije glazbene tendencije i pristup sviranju gitari, kao i pisanju pjesama. Nažalost, reakcije nisu rezultirale trijumfom za obje strane, pa tako ubrzo ostaje i bez auta i bez producentskog mjesta i primoran je vratiti se u Tulsu u okrilje barova gdje se osjećao sigurno i ugodno. U to su se vrijeme u Americi događale velike stvari; Armstrong se spustio na Mjesec, rat u Vijetnamu je buktao bez naznake kraja, na koncertu Toma Jonesa bačene su prve gaćice ikada na pozornicu, a mladi je Englez Eric Clapton na svom novom Fenderu Stratocasteru počeo okidati prve akorde Caleove zaboravljene pjesme “After Midnight.” Teoriju čini niz o tome kako je Clapton došao do pjesme i odlučio je snimiti 1970. Tada 25-godišnjak radio je s Caleovim prijateljem Carlom Radleom i navodno čuo pjesmu s jedne od njegovih kazeta. Prema Garretu, pak, Clapton je do nje došao preko bubnjara Jerrya Ivana Allisona koji mu je ponudio pjesmu. No najzanimljivija je teorija samoga autora koji je za obradu čuo na radiju, a kaže da je najvjerojatnije do Claptona došla tako da ju je njegova vlastita majka poslala talentiranom mladom Englezu. Sam Clapton nije načisto o tome kako je došla do njega, no zna da je Garrett u jednom trenutku rekao da je netko treba obraditi… Ostalo je povijest. Osim Claptona, tada su se za njegove pjesničke slike u rimi zanimali i bogovi južnjačkog rocka Lynyrd Skynyrd. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
