Izgubljen i nađen, pedeset i pet godina nakon što je snimljen, pred nama je danas album Johna Coltranea iz jedne od njegovih najkreativnijih faza djelovanja, one s “klasičnim kvartetom” koji su uz njega činili pijanist McCoy Tyner, Jimmy Garrison na basu, te bubnjar Elvin Jones.

Lipanj 2018. obilježila su brojna izvandredna izdanja na polju jazza. Pisali smo na našem portalu već tako o novoj ploči Kamasija Washingtona, a s regionalne scene o albumu Jasne Jovičević “Flow Vertcal”. Izdvajaju se i “Laid Black” basista Marcusa Millera i “The Message” The Stanley Clarke Banda, te crossover izdanje Charlesa Lloyda i The Marvelsa sa Lucindom Williams. No, kao višnja na šlag dolazi nam objavljivanje izgubljenoga albuma Johna Coltranea nazvanog “Both Directions at Once” snimljenog u ožujku 1963. u studiju legendarnog Rudyja Van Geldera u New Jerseyju, lokaciji na kojoj su nastali brojni albumi koji se danas smatraju nezaobilaznim mjestima u povijesti jazza.
Legenda kaže kako su stereo masteri slučajno uništeni u arhivi izdavačke kuće, ali mono trake su pronađene u kući Coltraneve bivše žene Naime te stavljene na aukciju. Kako bi stvari ostale u obitelji pobrinuo se Johnov sin Ravi koji je koproducirao album za potrebe izdanja koje je objavljeno u dvije varijante, kao jednostruki disk sa sedam master verzija pjesama i kao onaj dvostruki koji donosi još sedam dodatnih snimki alternativnih izvedbi, a koje, kako to već biva na dodatnom materijalu ovakvih izdanja, donose bitan uvid u kreativni proces iza nastanka albuma.
Dva smjera koja su naznačena u naslovu albuma mogu se tumačiti kao smjer u kojem su u toj fazi karijere Coltranea tjerali njegovi agenti i izdavači, a to je onaj kakvim je zakoračio u područje velikog uspjeha kod publike pločom “My Favorite Things”, a to je iznalaženje načina da od poznatih pjesama napravi nešto novo i uzbudljivo, te je velik dio faze s takozvanim “klasičnim kvartetom” proveo snimajući ploče usmjerene u tom pravcu. Drugi je smjer ono što je Trane sam htio stvarati, a to je slobodnija autorska glazba, često s izraženim duhovnim izvorištem, pravac u kojem će zabljesnuti u narednim godinama s vrhunaravnim remek-djelom “A Love Supreme” i slobodnijim “Ascension” koji će naznačiti sljedeću fazu njegove karijere.
Imajući ovo u vidu, možda postaje jasno zašto ova ploča u tom trenutku nije ugledala svjetlo dana. Povlačeći materijal u oba smjera istovremeno, Coltraneov kvartet ga nije uspio dovući na područje koje bi bilo koju od zainteresiranih strana u potpunosti zadovoljio. To sasvim sigurno ne znači da je session propao ili ono snimljeno na njemu ostalo neupotrebljivo, što objavljivanje izvan konteksta danog trenutka zdušno i potvrđuje. Štoviše, album je zanimljiviji nego mnogo toga što je te godine Coltrane službeno objavio, primjerice ploče s Johnnyjem Hartmanom koja je snimljena dan poslije sessiona koji čine “Both Directions”. Izgleda da to vrijeme jednostavno nije bilo pravo za ovaj materijal.
U pola stoljeća i pola desetljeća koji su uslijedili nakon snimanja, dva Traneova originala nisu dobila ni naziv, već su objavljeni kao “Untitled Original 11383” i “11386”, od kojih je prvi početkom prošlog mjeseca objavljen kao ono što u današnje vrijeme prolazi kao najavni singl albuma. No, čini se kako je ipak potonja pjesma zanimljivija s Coltraneovim solom na sopran saksofonu koji povlači paralele sa spomenutim “My Favorite Things”. Tu je i još jedan pokušaj studijskog hvatanja u koštac sa Traneovim live hitom “Impressions”, te dva standarda, “Nature Boy” Edena Ahbeza i “Vilia” iz operete Vesela udovica.
No, ključno ostvarenje ovog sessiona svakako predstavlja skladba jednostavno nazvana “Slow Blues” koja svojim trajanjem od jedanaest i pol minuta čini centralni dio albuma u kojem Coltrane dvaput solira. Iako je riječ o najboljem trenutku ploče, možda je upravo ona i dijelom razloga zašto album nije objavljen, budući da je pjesma slične konstrukcije i tempa “Out of This World” činila glavninu Coltraneovog prethodnog studijskog albuma “Coltrane” iz 1962., pa autor možda nije želio zvučati kao da se ponavlja tako skoro.
Taj i drugi razlozi objavljivanjem s ovako velikim zakašnjenjem potpuno su neutralizirani i sada se suočavamo s otkrićem materijala jednog od najvećih glazbenika svih vremena, k tome snimljenog u jednom od najkreativnijih perioda njegovoga djelovanja. Možda nije riječ o remek-djelu koje će zauvijek stršati sa džezerskog Olimpa, a kakva je Trane znao isporučiti, ali objavljivanje ovog albuma svakako predstavlja praznik za sve štovatelje njegova djela diljem svijeta.
Ocjena: 9/10
(Impulse Records, 2018.)