Još do prošle godine najmasovniji jesenji jazz događaj u gradu ove sezone sveo se na klupske gabarite. Otvorio ga je John Medeski u solo izdanju.
Nakon sedam godina dvoranskog Zagreb Jazz Festivala koji je ‘krstario’ od ZKM-a, do SC-a i jednom u tom razdoblju do Lisinskog ove godine je u petak započeo u Vip Clubu, gdje će se održati i naredne dvije večeri. Presušila je do sada bogata i izdašna lista sponzora i u pomalo komornoj uvodnoj riječi Dražen Kokanović, direktor Festivala se pored Vipa kao dugogodišnjeg partnera zahvalio samo jednom zagrebačkom hotelu, koji je valjda izašao u susret sa smještajem za glazbenike. Nema ove godine ni legendi svjetske jazz scene koje su znale ekskluzivno ‘dolijetati’ samo zbog zagrebačkih nastupa, već je ‘zakvačeno’ društvo koje je već na turneji u istočnom dijelu Europe.
Recesija je ove jeseni žestoko udarila, spleen umorne metropole se poput magle rasprostro i u njenom centru. Privid i najopskurnijih vidova zabave u nakaradnom izlog-paviljon-šatoru podignutom nasred Jelačić placa samo još više pojačava taj osjećaj. Taj izmješteni svemir, arhitektura gluposti, čije postojanje opravdava jedino punjenje nečijeg džepa u vrhu gradske strukture, samo draška misli da se arhitekt Viktor Kovačić uzalud trudio tamo negdje početkom XX stoljeća u nastojanjima da plac i vašar s glavnog trga preseli sto koraka sjevernije – na Dolac.
8. Vip Zagreb Jazz Festival otvorio je John Medeski, pijanist, klavijaturist, orguljaš, skladatelj i producent koji je u SAD-u s proslavljenim triom Medeski Martin & Wood dogurao do istovremeno masovnog i kultnog statusa, neke vrste modernog Grateful Deada jazz scene. U Zagrebu je nastupio kao solist, sam na klaviru, dobar izbor za uklapanje publike u novo recesijsko ozračje festivala. A i on je u početku bio u sličnom raspoloženju. Pored recesije, svijetom haraju i prirodne katastrofe, posljednji u nizu katalizator za takvo ozračje u duši Amerikanca svakako je i famozna Sandy koja je New Yorku donijela biblijski potop.
Medeski je otvorio koncert sa svojom verzijom tradicionalog gospela Crne Amerike „Sometimes I Feel Like Motherless Child“. Dobrih petnaest minuta je klavir pod njegovim prstima proizvodio kovitlac molitve, bijesa, rezigniranosti i tuge. Nijemi komentar današnjice u kojem su samo zvukovi komunicirali sa sviješću i emocijama prisutnih. Uistinu koncept koji je gađao u srž i istovremeno pružao mislima slobodu da odlutaju u traženju neke utjehe – onaj iskonski poriv i osjećaj zašto su se ljudi od kad postoje u večernjim satima okupljali oko vatre i kasnije u antičkom teatru i iz mraka slušali priče koje lede krv u žilama, ali istovremeno pružaju neku vjeru i nadu u sutrašnjicu.
Ono što je slijedilo nakon toga u repertoaru Medeskog bila je stilska šetnja – podsjetnik na njegovu svestranost i nemirnost duha, koketiranje s popom, new ageom, world musicom i svaki put zatvaranje kruga s klavirskim rhythm & bluesom koji je predstavljao medley između tematskih poglavlja. Nastup nije u cijelosti bio klavirski, jer je Medeski zasvirao neku vrst domorodačkog fagota (kojem uistinu ne znam ni ime ni porijeklo, uz silno traženje i proučavanje puhačkih instrumenata sa svih kontinenata što mi je oduzelo najviše vremena ovog jutra). Nešto slično izrađuju preostala domorodačka plemena u Amazoniji, ali postoji i skoro identična varijacije flaute u koju se puše sa strane sjevernoameričkog Navajo naroda. Stoga mi ostaje nejasno kod koga je Medeski tržio sviralu. Sveukupni dojam je da je i ova vrsta solo izleta Johna Medeskog određeni medley njegove karijere – promišljanje prije otvaranja novog kruga.
Najveći stupanj podizanja tenzija i ‘bendovskog ozračja’ očekuje se večeras nastupom mladog kvarteta Mostly Other People Do the Killing, koji je po riječima mog kolege Vida Jeraja nedavno na beogradskom Jazz Festivalu napravio pošteni lom, u glazbenom smislu dakako. A to je nešto što se nakon Medeskog prijeko potrebno. Vrhunska bendovska svirka je proteklih godina i proslavila ovaj festival.