Heroja u Hrvatskoj nema, a kako nas papci mogu voditi u bolje sutra?

Što je to s muškarcima danas? Gdje su nestali pravi heroji? Zašto je najčešći scenarij takav da onaj koji te jednom oduševljavao na kraju ispadne beskrvni i beskarakterni papak?

Alexandros Panagoulis na suđenju (Foto: Theodorakisfriends.com)

Jednoznačnog odgovora nema. Možda je problem u ženskoj percepciji. Možda mi žene jednostavno padamo na mutnu projekciju odvažnosti, strasti, karaktera i pameti koju određeni muškarac pokaže, ne uvidjevši na vrijeme da pred nama stoji lažnjak. On posjeduje sve te karakteristike, ali nedostaje mu muda da slijedi svoj unutarnji kompas, ideale je davno zamijenio nulama na računu, a kompromis i konformizam njegovi su najbolji drugari. Takav lik nije heroj. I ne treba ga zato kriviti, ali treba ga kriviti za lažno predstavljanje. Treba ga kriviti za laž. A opet, možda treba razumjeti jadnička. Jer, za istinu treba imati, već gore spomenuta, muda, a kako smo ustvrdili da on nije heroj, kako onda pobogu od njega možemo očekivati takav podvig?! U privatnom životu kada nam se dogodi takvo oduševljenje lažnjakom i nakon toga bolna spoznaja istine, odšmrcamo malo i kažemo: ‘Ajmo, next!

Ali, što možemo učiniti kada nam takvi beskrvni i beskarakterni papci vode zemlju? Ti papci utječu na naš svakodnevni život, povisuju nam cijene hrane, grijanja, goriva, guše nas prevelikim porezima, konstantno nas lažu u facu, a mi ne možemo reći: Nestani budalo. ‘Ajmo, slijedeći! Njih se ne možemo riješiti jednim bolnim potezom. Te papke ne možemo samo tako spakirati. S njima moramo živjeti i iz dana u dan gledati njihovu beskarakternost, učestalu nesposobnost i kronični nedostatak vizije. Nama trebaju heroji! A, mi imamo papke. Da ne bi ispalo da zazivam nekog totalitarnog vođu, pojasnit ću što mislim pod riječju „heroj“. Zapravo neću pojašnjavati, dati ću konkretan primjer. Ime jednog čovjeka za mene je pojam istinskog herojstva. On je bio grčki pjesnik i političar (eto, moguće je da političari imaju dušu, ali ups, on je zapravo prvenstveno bio revolucionar), njegovo ime je Alexandros Panagoulis. Za prijatelje i istomišljenike Alekos.

U ovoj kolumni ni retka neću posvetiti obavještajnoj farsi i načinu na koji su nas naša dva „junaka“, Milanović i Josipović informirala o tim mutnim poslovima. Redak će ipak dobiti Ranko Ostojić i njegov nesretni stanodavac. U mojim očima Ranko je pali heroj. Nakon nekoliko situacija, poput one kad je ovog ljeta gorjela Crikvenica, gdje mi se učinilo da je Ranko jedan odvažan i sposoban momčić, eto ti najesen njega u jednom od najglupljih sukoba interesa ikad viđenih. ‘Ajde, Ranko, lijepo priznaj da si nesmotren, da kao ministar nemaš što raditi u stanu medijskog tajkuna i pakuj ća od Pavića. Ali ne, izmotava se on na sto načina i baca nam floskule u facu, kao i njegov patron Milanović. Ni slučajno ne bi priznao pogrešku i ispravio je. Tako vam je to s lažnjacima. Oni ne stoje iza svojih djela ili nedjela. Oni se vječno izmotavaju i muljaju. Nikad čestitost ili bar elementarnu pristojnost nećete naći kod njih. I zato ću ja u mislima napustiti hrvatsku prostačku zbilju i vratiti se svom grčkom heroju Alekosu.

O Panagoulisu bi se mogli ispisati desetci kartica teksta, što je u ostalom i učinila njegova životna družica, velika novinarka Oriana Fallaci, posvetivši mu knjigu „Un uomo“. Ja ću samo, zgrožena beznadnom situacijom i usponom krajnje desnice u Grčkoj, pokušati podsjetiti na tog odvažnog helenskog borca za istinu. Jer, grčka tragedija nije tako daleko od našeg sokaka. Jeza me obuzimala dok sam gledala sve te njihove nasilne proteste. Strah od gladi me prolazio na svaku sliku dugačkih redova u pučkim kuhinjama. Osjećaj beznađa strelovito ti se približi kad čuješ priču o mladoj Atenjanki koja ima dva fakulteta i prisiljena je prodavati cipele na tržnici za neku siću. Pitaš se gdje je izostao zdravi razum kad vidiš da im u parlamentu sjedi 18 batinaša Zlatne zore. Miriši ti na zametke fašizma kad svjedočiš tome da na ulicama uz policiju red sprovode upravo pripadnici neonacističke Zlatne zore. Advance.hr citira grčku političarku, Annu Diamantopoulou, pripadnicu socijal-demokratske stranke: „Nikad nisam mogla ni zamisliti da bi se ovako nešto moglo dogoditi ovdje, da bi moji sunarodnjaci mogli glasati za takve ljude kakvi su članovi Zlatne zore. Ta njihova politika dijeljenja hrane samo Grcima i doniranja krvi samo Grcima… To je toliko zastrašujuće. Zlatna zora je stranka koja se bazira na mržnji „onog drugog“. Sada su „oni drugi“ imigranti, no tko će „onaj drugi“ biti sutra?“. Dalje>>

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X