Pitat ćete se kako itko može gledati tri sata Wickovanja, pojma koji podrazumijeva Reevesovo hrvanje s bezbrojnim protivnicima koje najčešće završava plesom svaju metaka, od kojih prvi žrtvu pogađa u koljeno, a drugi u glavu. Odgovor leži u činjenici da Stahelski očito ne gubi inspiraciju i uvijek nalazi nove načine da taj isti ples pokaže atraktivno i uzbudljivo.
Kad bilo koja franšiza preraste okvire trilogije, postaje sve teže s nestrpljenjem iščekivati njezine nove nastavke. Takav bi slučaj pogotovo trebao biti s jednim serijalom kao što je onaj o Johnu Wicku. Prvenstveno zato što mu je tvorac prvenstveno kaskader, a tek onda redatelj, pa bi čovjek pomislio da će publici brzo dojaditi beskrajne scene prekoreografiranih borbi. Krivo, ali doći ćemo do toga.
Kako bi našli drugi razlog zašto nas ne bi trebao uzbuđivati četvrto poglavlje iz Wickove sage treba se vratiti sve do njezinog skromnog početka, devedesetominutnog malenog akcijskog filma u kojemu je Keanu Reeves glumio nesretnog udovca kojem neke ništarije stanu na žulj i ubiju psa, a odjednom se utvrdi da je John zapravo bivši strah i trepet podzemlja, Baba Jaga, opasni ubojica kojem nitko na svijetu ne bi trebao ubiti psa jer posljedice toga postaju nezamislivo dalekosežne kako priča raste iz nastavka u nastavak.
Bio je to solidan akcić s tematikom kakva je odavno postavljena u žanru, a u posljednjim desetljećima u filmovima s takvim pričama najčešće smo navikli gledati već ostarjelog Liama Neesona. Popularnost Johna Wicka samo je amplificirala i popularnost žanra, pa su usljedili i neki drugli slični filmovi poput “Nobody” koji je prilku da postane akcijska zvijezda pružio i Bobu Odenkirku kojeg najbolje znamo kao odvjetnika Saula Goodmana iz “Breaking Bad” univerzuma.
Pomalo neočekivano, Chad Stahelski je dobio priliku da snimi i nastavak priče o Johnu Wicku i odigrao ga je najbolje što je mogao. Podigao je ulog i još više potencirao borbe, ali ujedno počeo i stvarati svijet kriminalnog podzemlja koji funkcionira po nekim drevnim pravilima časti te povećao uloge likova poput one upravitelja hotela Winstona kojeg aristokratski igra fenomenalni Ian McShane. Nasuprot njemu Keanu djeluje kao ono što i jest, jedan od najgorih glumaca među holivudskim zvijezdama. Može on biti sjajan lik i ljubimac interneta do kraja svemira, ali mi ostajemo zahvalni što mu je količina rečinica u filmu svedena na tek šačicu i ne mnogo više.
Nastavak je bio mnogo uzbudljiviji i raskošniji od relativno skromnog prethodnika, a u trećem poglavlju podnaslovljenom “Parabellum” stvari su još jednom izašle iz okvira i potvrđena je posebna estetika koja je postala zaštitnim znakom franšize, radnja koja je više nalik nekom stripu ili računalnoj igrici i koja ne prati razum i logiku već nas prepušta dječačkom uživanju u konstantnoj akciji koja je jednako pretjerana i teatralna kao i ponašanje likova.
Pokazalo se da je Stahelski prepoznao da publici nedostaju žanrovi poput dobrog starog akcijskog filma koji je desetljećima punio dvorane, a sad se uglavno svodi na gnjavaže poput serijala “Fast and Furious” jer su mu sav zrak posisali superherojski blockbusteri. Isto tako je uočio da nam nedostaje klasičnih kung-fu filmova na kojima su neki malo stariji među nama odrasli i spremni su se predati nostalgiji. Isto se može reći i za klasični vestern o revolverašu samom protiv sviju. Sve to spojeno je u svijetu Johna Wicka, a usto dovedeno do razine stripovskog campa i tehnički izvedeno na razini koja je postavila novi standard za akciju na ekranu.
Sve to, svugdje i istovremeno čini i posljednje poglavlje sage koje doseže gotovo tri sata trajanja, a u kinima se prikazuje i s (dobrodošlom) 15-minutnom stankom. Pitat ćete se kako itko može gledati tri sata Wickovanja, pojma koji podrazumijeva Reevesovo hrvanje s bezbrojnim protivnicima koje najčešće završava plesom svaju metaka, od kojih prvi žrtvu pogađa u koljeno, a drugi u glavu. Odgovor leži u činjenici da Stahelski očito ne gubi inspiraciju i uvijek nalazi nove načine da taj isti ples pokaže atraktivno i uzbudljivo.
Prva velika makljaža, ona u Osaki, scenografijom podsjeća na neke ranije nastavke pa možda djeluje već viđeno, kao i sukob u berlinskom klubu koji je mnogo mnogo realističan od onog u sličnom okruženju iz prvog nastavka, ali tri scene iz Pariza mogu se ubrojiti u najbolje u serijalu, odnosno možda im samo parira uvodna scena iz trećeg nastavka, ona s konjima. Tehnički najupečatljivija je scena pucnjave u kući snimana tracking shotom iz ptičje perspektive i prati Wickovo kretanje po prostorijama kao da smo u nekoj pucačkoj igrici. Druga je kod Slavoluka pobjede gdje se kao oružje koriste automobili u prometu, a treća je završni uspon do bazilike Sacré-Cœur i borba protiv naoko beskrajne armije plaćenika na svakoj od 222 stube.
U Wickovom svemiru ponovno su prisutni stari znanci poput Winstona i Charona (nekidan preminuli Lance Riddick), no javljaju se i novi negativci poput Markiza de Gramonta kojeg igra Bill Skarsgård koji nakon uloge Pennywisea u ekranizaciji romana “It” Stephena Kinga postaje go-to tip za uloge psihopata i horore i čini se barem jednako dobar kao i njegov stariji brat Alexander, iako će obojica teško ikad doseći status velikana poput njihovog slavnog oca Stellana. Osim njih tu su i još dvojica likova koji su Wicku čas saveznici, čas neprijatelji, a to su Donnie Yen kao slijepi Caine te Shamier Anderson kao Nobody (jako originalno, zar ne?) kojeg prati oštar pas, a znamo da su psi važan sastojak ovog serijala.
Novi film uveliko se oslanja na gorespomenutu vestern temu, a to je konstantno potencirano kroz glazbu koja odaje počast Leoneovim revolveraškim epovima, a kulminirat će dvobojem u zoru. Čovjek bi pomislio da će ga trosatno putovanjuje do tog dvoboja iscrpiti, ali ovdje doista treba skinuti kapu Stahelskom i priznati mu da je uspio postići da vrijeme proleti brzo poput jednog od nekoliko milijuna metaka koji su završili u Johnovom kevlarskom sakou.
Četvrto poglavlje vjerojatno je posljednje o sagi o Wicku, ali uslijedit će neki spin-offovi koji će njegov svijet održati u postojanju. Ako zbog toga i nismo previše uzbuđeni, podsjetite nas da nismo bili ni pred četvrti nastavak Wicka, a pokazao se kao možda i najbolji.
Ocjena: 8/10
(Lionsgate Films, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
