Sastav jednog od najvažnijih saksofonista današnjice nastupio je u ponedjeljak ljubljanskom Cankarjevom domu, trećeg dana 64. Jazz Festivala Ljubljana.
U svojoj novoj Masada inkarnaciji John Zorn okružio se jednako vrsnom ekipom u New Masada Quartetu okupljenom 2019. godine. Njegov stari kompanjon Kenny Wollesen na bubnjevima čini famoznu ritam sekciju zajedno s kontrabasistom Jorgeom Roederom, dok ono što radi famozni Julian Lage na električnoj gitari bi se moglo reći da u tih šest žica drži moć omanjeg orkestra. Naravno Zorn je tu beskrupulozni vođa koji je u stanju u sat vremena (koliko je trajao službeni dio koncerta) dokazati svakom tko je to gledao i čuo da je John Zorn New Masasa Quartet jedan od malobrojnih „najekskluzivnijih jazz klubova“ u kojem nema mjesta za nikog osim najboljih; i po pitanju muziciranja, i po shvaćanju glazbe kao takve, i po dijeljenju vizije kako treba zvučati „avangardni ledolomac“ koji uvijek sam sebi zadaje najteže misije.
John Zorn New Masada Quartet kao da spada u sferu neke višedimenzionalne avangardne izložbe zvuka koja zarobljava čula jer nastaje tu pred vama, dok njen glavni kustos svojim odrješitim i munjevitim pokretima ruke koje prate ostala trojica mijenja kompletne vizure zvučnih slika – ad hoc odlučuje hoće li se Wolesen i Roeder nadmetati i nadopunjavati u kratkim solima, ili će Lageu dati znak da neki brzi i začkoljasti gitarski patern svira unedogled kao da ga je gurnuo u neko izmaštano natjecanje s looperom u kojem testira je li (njegov) čovjek dorastao tom neumornom zadatku mašine, kao što je isto tako po nahođenju svog slušnog sklopa tjerao sve na prolongiranje katarze ili munjevito gašenje i jednako nagle promjene.
Kvartet je počeo onako kao Zorn možda i najviše voli, a to je kakofoničnom eksplozijom zvuka u frenetičnom tempu – udariti odmah do kraja, kao da ih je zanimalo kako odjekuje i prostor dvorane u tom blic ataku na čula, a valjda i da ton majstor bude na iglama od prvog takta. Nakon te porcije „žustrog šamaranja“ John Zorn New Masada Quartet preokrenuo je dinamičku sliku iz forte u piano igru finog ugođaja, što je bila karakteristika dobrog dijela nastupa u kojem kao da su tražene dodirne točke između američkog i židovskog glazbenog naslijeđa – miješanje tradicija kako bi nešto zazvučalo novo i otkrio se neki novi rukavac unutar i inače ogromnog glazbenog melting pota.
Jest da je Zorn u svojoj 72. godini, ali je i dalje fascinantna ta njegova zaigranost spajanja različitih segmenata kako bi se dobio neki novi oblik, neki novi impuls. On valjda i jest jedan od najcjenjenijih džezista među rock populacijom (ako ne i najcjenjeniji) jer posjeduje karakter osobe sklone da sve dekonstruira uz kanonade u par sekundi, a potom minuciozno sklapa novu sliku iz atomiziranih komadića – poput nekog tko uleti u staklarski dućan s baseball palicom i smrvi sve oko sebe, a potom pažljivo i precizno slaže slagalicu od staklića koji su posvuda razbacani. I naravno, okupio je još trojicu oko sebe koji uživaju u istom postupku iniciranja svojevrsnog Big banga kako bi se potom istraživalo koliko je velik (glazbeni) svemir.
Njegove godine su možda i opravdanje zašto je koncert zajedno s bisom trajao sat i petnaest minuta, jer muziciranje u tom visokom intenzitetu apsolutno nije šala. Na koncu, ako se netko dokazao sposobnim za maratonske svirke to je Zorn koji je u novoj fazi s New Masada Quartetom pak u sprint-modu. Ali i taj sprint je potpuno drugi par rukava spram sprinteva nekih drugih – suvišno je uopće govoriti o tome da bi auditorij u Cankarjevom domu bio više udivljen s još 15 minuta dužom izvedbom, jer je i ovog puta bio u pitanju koncert koji se ne zaboravlja.