Johnny Marr na ‘Call The Comet’ zvuči kao da se poslije svih ovih godina ipak uspio pomiriti s vlastitom prošlošću.
Još od raspada The Smithsa, Johnny Marr kao da je pokušavao uteći ‘čudovištu koje je stvorio’ i iz glave izbaciti onu prekrasnu zvonjavu rastavljenih akorda svog Rickenbackera, zvonjavu koja je postavila temelje kompletnom britanskom indieju od osamdesetih naovamo. Nakon po svemu sudeći konačnog raskida partnerstva s Morrisseyem tako je udružio snage s Bernardom Sumnerom iz New Ordera u supergrupi Electronic i predvodio vlastiti sastav The Healers, a potom se na neko vrijeme pretvorio i u svojevrsnog ‘hired guna’ u službi alter rock pjesnika Isaaca Brocka (Modest Mouse) ili nabrijane braće Jarman (The Cribs). Samom sebi probao je pobjeći i na prvim samostalnim albumima, no na “Call The Comet” zvuči kao da se poslije svih tih godina ipak uspio pomiriti s vlastitom prošlošću.
O čemu pričam bit će vam jasno čim pritisnete play i začujete “Rise” ili “The Tracers”, stvari The Smithsa po svemu osim po Morrisseyevom vokalu, dok je izvrstan prvi singl “Hi Hello” te odjavnu “A Different Gun” čak i otpjevao poput svog nekadašnjeg frontmena. Sve navedeno odnosi se i na “Day In Day Out”, drugi veliki trenutak ploče koji je niz finih instrumentalnih dionica podigao još za stepenicu više i pretvorio u jednu od onih pjesama koje će vam kožu instant prekriti trncima. Zahvaljujući “Walk Into the Sea” zastupljena je i eksperimentalna strana velike manchesterske četvorke, za vječnost ostavljena u klasicima tipa “Meat is Murder” i “How Soon Is Now”.
Čak i kada inspiraciju nije tražio u Smithsima, zadržao se u otprilike istom vremenskom razdoblju zbog čega “Actor Attractor” pomalo podsjeća na Simple Mindse, a “Hey Angel” i “My Eternal” evociraju predivnu buku starog Jesus & Mary Chaina. Nešto više truda uložio je i u pisanje tekstova pa se albumom provlači donekle konceptualna priča o paralelnom svijetu u koji bi se sklonio od svih Trumpova, Brexita, terorističkih napada, ratova i mržnje. Time se na neki način također vratio na početak, u dane kada je čitava manchesterska scena od Joy Divisiona preko The Falla do Magazinea brijala na opičene SF pripovjetke J.G. Ballarda i Philipa K. Dicka.
Sve u svemu, “Call The Comet” vjerojatno je i najbolji album Marrove solo karijere, a da nije bilo rijetko idiotskog disca “The Bug” i pretjerano konfuzne “New Dominions” ne bi previše zaostajao čak ni za opusom Smithsa.
Ocjena: 7/10
(New Voodoo Records, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
