Devet godina kasnije od izvrsnog zagrebačkog koncerta kad se na tadašnjem Zagreb Jazz Festivalu po prvi put predstavio hrvatskoj publici, saksofonist Joshua Redman ponovo nas je posjetio, ovog puta Rovinj, gdje je sinoć otvorio šesti po redu, nekadašnji Avantgarde Jazz Festival, a danas Rovinj Jazz Festival.
Joshua Redman je nastupio u formaciji kvarteta, sa svojim starim prijateljima; pijanistom Kevinom Haysom, kontrabasistom Joeom Sandersom i bubnjarom Jorgeom Rossyjem. Uvod u koncert išao je po onoj staroj izreci: „Ako se treba dogoditi nešto loše, neka se dogodi na početku.“ Naime, Kevin Hays imao je komplikacije s letovima, te je doslovce 24 sata proveo putujući, da bi u Rovinj stigao pred sam nastup, propustivši naravno i tonsku probu. A opet, tijekom jednoipolsatnog nastupa nije na njemu bilo naznaka da je izmučen jet lagom.
Stvari su jednostavno klizile vođene sigurnom rukom vođe sastava. Za razliku od koncerta iz 2007. upamćenog po energičnosti, Redman je u Rovinju prezentirao sasvim drugačiju sliku. Bio je to prvenstveno decentan elegični nastup ugode, fin poput svile tijekom kojeg su ponajviše Redman i Hays vodili stvar u improvizacijskim točkama, čak toliko da ni Jorge Rossy nije htio remetiti zadanu nit kad je došao red na njegovu solo točku odsviravši je gotovo neprimijetno, kao da je veći naglasak bio na tišini iščekivanja, nego na udarcima kojima je samo ostavljao nježne skice „pravog sola“ koji se „nije ni dogodio“.
Zato je Joe Sanders bivao nagrađen gromoglasnim aplauzima svaki put kad je imao svoje improvizacijske točke pjevajući melodije uz ono što je svirao zbo čega se činilo kao da je kontrabas neodvojiva pratnja njegovom glasu. Nastup je dobrim dijelom nosio Redmanov autorski pečat, ali je kraj donio neočekivani obrat.
Koncert je otvorio sa „Sweet Caroline“, a nastavio s „Blues On Sunday“ i „Infant Eyes“, dok su središnjim dijelom dominirale „Elegia“ i „Dare I Ask?“ i posebice brza izvedba skladbe „Calypso“ što je posebno razgalilo publiku, dok je sličan snažan moment, ujedno i možda najbolji dio nastupa bila izvedba Rollinsove „Oleo“ u formaciji trija.
Službeni kraj nastupa pripao je pjesmi „All I Have“, za koju se ne bih baš mogao okladiti da jest, iako je imala dovoljno elementa da bi se moglo reći da je u pitanju poznati pop singl Jennifer Lopez i LL Cool J-a. No Redman i društvo na pozornici su po tom pitanju imali malo čudne „vožnje“ na kraju nastupa, jer su poslije u backstageu priznali da su odjednom dobili želju svirati poznate pjesme koje su do krajnosti izobličili improvizacijama i učinili ih neprepoznatljivima, pa se iz toga može iščitati da je u pitanju bila zakamuflirana kritika (ili provokacija) onoj uvriježenoj špranci spajanja poznatih i lakih napjeva i turističkih destinacija. A nije li to onaj okus avangarde koji se i očekuje od faca takvog glazbenog kalibra? Sa pozornice se tako slijevala provokacija, iako se činilo da Joshua Redman Quartet publici ide na ruku.
Danas će večer pripasti američkoj pjevačiti Lizz Wright.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
