Mlakić svojim vrsnim stilom i jedinstvenim pristupom univerzalnoj tematici stvara književno djelo vrijedno pozornosti šire čitalačke publike.
Nagrađivani bosanskohercegovački pisac Josip Mlakić, autor možda najpoznatiji po romanu “Živi i mrtvi” te kasnije scenariju istoimenoga filma, prihvatio se ambicioznog zadatka nesvojsvetnog za suvremene književnike s ovih područja. Odlučio se napisati povijesni roman univerzalne tematike, pritom ne bilo kakav, već upravo “najveću priču ikad ispričanu”, onu o tesarovom sinu Isusu iz Nazareta, mističnoj figuri čiji se utjecaj održao tisućama godina nakon razbojničke smrti na križu u Jeruzalemu.
Nije lako pisati priču koja je svima poznata i prepričavana bezbroj puta svakoga tjedna s tabernakula diljem svijeta. Potrebno je iznaći uvijek novi rakurs iz kojeg je moguće na zanimljiv način prikazati vlastite misli, a Mlakić ga nalazi u svom atipičnome pripovjedaču, jednom od najprezrenijih biblijskih likova. Iz naslova romana razvidno je da je riječ o Barabi, zelotu čiji je život pošteđen nauštrb Isusovoga, čije je ime masa uzvikivala kada je Poncije Pilat ponudio svoju milost jednome od osuđenika dovedenih pred njega.
O samome Barabi malo se zna izvan spomenute epizode u kojoj je uz Judu iz Kirijata (kako ga Mlakić oslovljava u svom romanu) i spomenutoga Pilata utro put koji vodi u Isusovu muku i smrt, pa posljedično u skladu s naukom koji je posadio i u uskrsnuće i otkupljenje. Ta tajanstvenost i povijesna nevidljivost autoru dopuštaju da svoga pripovjedača predstave kao uličnoga sikarija, egzekutora koji prima naloge od zelotske skupine predvođene tzv. Ocem te ga na vješt način isprepliće diljem priče o Nazarećaninu, vežući sudbine ove dvojice suosuđenika u neraskidivu svezu.
Mlakićev Baraba istovremeno je opčinjen i skeptičan po pitanju svog čudotvornog parnjaka, što vjerojatno zrcali osjećaje samoga autora koji izjavljuje da, poput Terryja Eagletona, ne može pobjeći od svog katoličkog odgoja i kao da mora istjerati načistac svoje dvojbe, sumnje i neusklađenosti vjere i razuma na stranicama svoje knjige. Kako bi to postigao, on od Barabe, razbojnika i bitange (ako hoćete – barabe), stvara načitanoga filozfa i jezikoznanca, istražitelja i svjetskoga čovjeka, a to mu uspijeva mnogo lakše nego što bi se isprva možda činilo i rezultat je na koncu gotovo uvjerljiv.
Evanđelje po Barabi za razliku od onih izravnih Kristovih sljedbenika oslobođeno je dogme i sljedbeničke prirode. Njegov autor ne slaže se, primjerice, s miroljubivom Isusovom politikom okretanja drugog obraza jer se zalaže za nasilnu akciju svrgavanje rimske vlasti, ali ipak ostaje fasciniran s prijemčivošću njegove poruke među siromašnim pukom izraelskim. Njegovo svjedočenje o životu Nazarećanina ispričano je s odmakom i podvojenim osjećajima, a proteže se i u godine nakon smrti na Golgoti, donoseći i priče o lažnim prorocima koji su uslijedili nakon njega, sve do posljednjih dana Hrama od kojega će ostati samo Zid plača.
Mlakić svojim vrsnim stilom i jedinstvenim pristupom univerzalnoj tematici stvara književno djelo vrijedno pozornosti šire čitalačke publike. Roman možda nije krojen prema formatu literature za plažu koja u ovom trenutku drži primat na tržištu, no činjenica da je objavljen u izdanju Frakture iz Zaprešića koja nam već godinama predstavlja najbolje od svjetske i regionalne književnosti osigurava mu startnu poziciju označenu pečatom dovoljne preporuke.
(Fraktura, tvrdi uvez s ovitkom, 272 stranice, svibanj 2019.)