Konačno je objavljena objedinjena diskografija naše najvažnije pjevačice.
Pohvalan je napor Croatia Recordsa u projektu „Original Album Collection“ – otvoriti arhive Jugotona, objediniti kompletne diskografije važnih autora i ponuditi ih na tržištu kao box set primjeren više-manje svačijem džepu. Reizdanja u tom obliku doživjeli su gotovo svi znameniti izvođači iz kolektivne nam memorije, no na opus Josipe Lisac se možda i predugo čekalo.
Možda su njeni albumu trebali biti među prvima objavljeni u „Original Album Collection“ ediciji. Ona je stup hrvatskog pop rocka, a možda ne postoji nitko drugi kroz čiji albumski opus se tako opipljivo može osjetiti stilsko i žanrovsko putovanje kroz vrijeme jednog podužeg perioda sve do danas, a da je na njima uhvaćena esencija tadašnjih stvarnosti. Netko bi možda kazao kako je Arsen Dedić tu značajniji, no Arsen je od početka bio izgradio svoj karakteristični stil od kojeg se nije odvajao i zalazio na stilska područja koja bi se mogla pokazati trusnima za njegov izričaj. Josipa Lisac je pak potpuni opozit. U svojoj dugogodišnjoj karijeri ne postoji niti jedan značajni žanr u kojem se nije zatekla.
Pored toga ona je jedina naša ‘pjevačica opće prakse’ koja cijelo to vrijeme desetljećima nije otpjevala niti jednu zabilježenu pjesmu s pola emotivnog zanosa i vjere u nju, čak i kad je imala pred sobom zadatke na kojima su svi ostali redovno padali, za primjer ću samo uzeti namjenske pjesme za proslavu godišnjica braka, svadbeno-vjereničke komade ili pak slavljenje izvanbračne zajednice, među inima. Ona je nešto kao pandan Elvisu Presleyu koji je i u najgroznijim kičastim fazama pjevački dio odradio bez greške. A kako u Elvisovom, tako se i na Josipinom opusu osjeti jedna druga stvar, a to je doseg suradnika i svih koji su radili na pločama. Upravo je to prostor najvećih oscilacija. Vremenski odmak dokaz je kako upravo svi oko nje nisu uvijek bili na visini zadatka, ili su imali promašene pristupe koliko god svojevremeno kotirali kao značajni, jer, bez zavaravanja, Josipa Lisac nikad nije radila s bezveznjacima. Ona sama, uvijek je bila posebna, čak isuviše posebna. Svjetski kalibar koji je ostao privržen ovom jeziku i ovim prostorima. Nešto poput Arethe Franklin koja zna hrvatski jezik, jer po načinu pjevanja, naglašavanju slogova i ritmu vibrata Josipa Lisac prije zvuči kao pjevačica koja je počela pjevačku karijeru zajedno s Tinom Turner u gospel zboru, a potom nastavila u nekom juke-jointu na američkom jugu. Karlo Metikoš bio je toga svjestan od trenutka kad su se upoznali. Upravo je takav bio njegov pristup i on je svakako jednako važan element u ovom opusu. Naravno dvije decenije zajedničkog rada nosio je uspone i padove, nekad i ne baš ‘sretna’ rješenja i izbor suradnika, ali to je normalna stvar posebice kad je sam početak otišao u neslućene visine.
Lisac, Metikoš i Krajač su već u startu s „Dnevnikom jedne ljubavi“ toliko podigli standard da su jednostavno probili sve okvire tadašnje jugoslavenske glazbene produkcije. A ako se treba ići u srž svega što je nakon toga uslijedilo u diskografskom radu bila je to konstantna nivelacija i traženje balansa između glasa i izvedbe pjevačice za sva vremena s jedne strane i onog najboljeg što je scena i produkcija u tom trenutku kadrovski, tehnički i u smislu podrške mogla ponuditi. Uskočimo u vremeplov i krenimo od postaje do postaje.
„Dnevnik jedne ljubavi“ (1973.)
Još uvijek najbolje debitantsko ostvarenje ovih prostora. Nitko poput Josipe Lisac nije tako uletio na scenu kao potpuno formirana pjevačica s prvim albumom u tako širokom dijapazonu svoje moderne. Album koji je zakvačio duh festivalske šlageristike i istovremeno protutnjao kroz zvuk crne i bijele Amerike. Nastao u trenutku intelektualnog i glazbenog procvate jedne kvalitetne nove generacije glazbenika koja se maksimalno trudila upiti novo značenje rocka nakon kontrakulturnih previranja na Zapadu kada je postalo jasno da je rock and roll dobio veće značenje od same muzike. „Dnevnik jedne ljubavi“ okupio je doslovce ‘ligu superheroja’. Malo je omota albuma na kojima bi se popis onih koji su sudjelovali mogao bez pardona nazvati i „Tko je tko u hrvatskoj glazbi“. Dakle, Josipa u naponu snage i potpuno fokusirana na ‘kvantni skok’ koji su joj priredili Metikoš i Krajač, pa brane ‘Lambert’ Živković kao aranžer, dirigent i multiinstrumentalist, gitaristički dvojac Vedran Božić i Slobodan ‘Bodo’ Kovačević, ritam sekcija Ratko Divjak i Mario Mavrin, Tihomir ‘Pop’ Asanović za Hammondom, zatim ženski prateći vokali Zdenka Kovačiček, Dubravka Zubović, Ksenija Erker i Adica Dobrić, čak i Dado Topić, iako samo na tamburinu, ali prisutan, te 12-ero člani orkestar u pratnji. I dan danas zvuči kao glazbeni Jumbo Jet za kojeg nije postojala dovoljno velika pista u cijeloj Jugi. Potpuno se čini logičnim da je takva kreativna energija osmislila još veću grandioznost – rock operu operu „Gubec-Beg“. Da nisu, samozapalili bi se spomenuti vodeći akteri od sputane kreativnosti. ‘Album ubojica’ od prve do posljednje pjesme. Savršeni spoj kreativnog i mukotrpnog rada s vrištanjem od zadovoljstva. Da je Josipa Lisac snimila sam taj jedan jedini album bilo bi dovoljno. No karijera je tek bila startala. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
