Konačno je objavljena objedinjena diskografija naše najvažnije pjevačice.
„Live In „Lap““ (1992.)
Riječ je o jedinom Josipinom albumu objavljenom u devedesetima. Snimljen uživo 12. i 13. svibnja u zagrebačkom Lapidariju, ujedno je bio i posljednji na čijem snimanju je bio uključen Karlo Metikoš koji je umro 10. prosinca iste godine. Album, kao i sam klupski nastup nosi snažnu introspektivnu i intimnu crtu i kao da je taj potez najavio općenito sažimanje scene i njen odlazak u ‘klupsko podzemlje’ na duži niz godine uslijed rata koji je upravo tog tmurnog svibnja de facto i nagoviješten. Predgovor za album napisao je Dražen Vrdoljak koji je tih dana boravio u New Yorku, te je Ben E. Kingu, originalnom izvođaču pjesme „Stand By Me“ tutnuo u ruke Josipinu koncertu verziju na koji je ovaj ostao oduševljen. „Live In „Lap““ zabilježio je i jednu iznimnu koncertnu atmosferu, kao što je i pravo osvježenje poslušati Josipu Lisac u organskom okruženju gitarista Ante Mažurana, basista Davora Črnigoja i bubnjara Saliha Sadikovića, daleko od programiranih bubnjeva i emulatora. Među internacionalnim evergrinima koje je tih večeri Lisac izvodila, našli su se i ‘pogledi u retrovizor’ na sam početak zajedničke karijere s Karlom kroz „O jednoj mladosti“, „Sreća“ i „Dok razmišljam o nama“. Teško je ne osjetiti knedlu u grlu zbog toga. Kao da je neko sedmo čulo nagovješavalo kraj jedne velike ljubavi, suradnje i svijeta u kojem je cvjetala. Kao što je i Lap s početkom rata zatvorio svoja vrata.
„Život“ (2000.)
Dugačka diskografska pauza po pitanju solo karijere bila je u suprotnosti s njenom aktivnosti na sceni koja je bila popraćena različitim vokalnim suradnjama i nastupima tijekom devedesetih. Razlog tome dakako je ležao u gubitku Karla Metikoša, jer Josipina dotadašnja karijera nikad nije ni bila solo, već je predstavljala njihov dvadesetogodišnji zajednički rad. Jednostavno je moralo proći dosta godina kako bi uhvatila konce prvenstveno među novom generacijom glazbenika, jer stajanje u mjestu nikad nije bio Josipin način rada, dapače sve nas je naviknula da je ispred vremena ovih prostora. Taj imperativ glavna je odlika albuma „Život“. Josipa praćena Šomenom, Bučom, Rupčićem, Geržinom, Grahom… pod producentskom palicom Gojka Tomljenovića iznjedrila je moderni plesni album, koji je uključivao i dva remiksa, kojim kao da je održala lekciju posrnulom i zabludjelom Cro danceu (do tada je već ispario sa scene i otvorio prostor nadirućem turbofolku) u smislu kako treba zvučati punokrvni klupski album u čije moderno ruho je utkala i Winwoodow i Davisov klasik „Gimme Some Lovin’“.
„Živim po svome“ (2009.)
Posljednje poglavlje ove edicije ujedno je i još jedna metamorfoza gdje Josipa Lisac okružena jazzistima (Elvis Stanić, Meri Trošelj, Boško Petrović, Joe Kaplowitz, Jospi Grah, Primož Fleischmann…) suvereno vlada i na teritoriju modernog popa. Album je posebno prilagođen i omraženim imperativima ‘glazbene prozračnosti’ formatiranih radio stanica. No decentne note „1000 razloga“ i „Živim po svome“ su se i u tako skučenim uvjetima filtriranja novog u eter uspjele nametnuti kao novi Josipini evergrini, dok s druge strane pjesme poput „Zvira voda“ i „Helena lijepa i ja u kiši“ čvrsto sidre ovaj album u etno vode, kojima Josipa tako uspješno kormilari od početka svoje karijere. Nezaobilazna i kad živi po svome.
Sve skupa gledano dva volumena „Original Album Collectiona“ Josipe Lisac nije samo obiman uvez životnog dnevnika jedne velike ljubavi prema glazbi, već značajan dio glazbene povijesti i kulturnog identiteta ovih prostora.