Josipa Lisac kaže kako ne voli obljetnice, ali pola stoljeća karijere je pola stoljeća, te je na turneju obilježavanja zlatnoga pira nevoljko pristala, a okončanje iste je sinoć proslavljenoj na prvome od dva u rekordnom roku rasprodana koncerta u dvorani Vatroslav Lisinski.

Osim polustoljetnog jubileja, sinoć je proslavljeno i dvedesetpeto održavanje tradicionalnog Koncerta za Karla, koje Josipa Lisac održava svakog prosinca u Zagrebu u čast i spomen na vječnu ljubav i inspiraciju Karla Metikoša. Ovi koncerti održavaju se na različitim lokacijama, i bivaju prilagođeni prostoru, pa smo je u zadnjih godina gledali u klubovima poput Tvornice kulture i sportskim dvoranama poput Doma sportova, ali veliku obljetnicu valjalo je proslaviti u koncertnoj dvorani, pa tako – nomen est omen – Lisica u Lisinskom. No, naravno jedan koncert nije bio dovoljan, velika dvorana rasprodana je u pet dana i dodan je drugi, jednako brzo rasprodan, koncert koji će biti održan u četvrtak.
Sinoćnji koncert otvoren je izvedbom “Janinoga ludila” iz rock opere Gubec-beg u pratnji maestra Željka Vlahovića na koncertnom klaviru, za koju je kasnije Josipa objasnila kako ju je izvela “na suho”, bez monitoringa, a i članovi benda su se u nekoliko navrata žalili na isti problem, pa izgleda kako je taj tehnički problem stvorio laganu nervozu i nelagodu koja je na trenutke bila opipljiva. S tim na umu, još više vrijedi magija koju su povremeno stvarali na pozornici pletući soundscape od elemenata soft jazza i ambijentalnog popa koji bi se najbliže mogao usporediti sa čarobnim aranžmanima pjesama na albumu Vana Morrisona, “Common One” iz 1980. godine.

Naravno, Josipa Lisac je diva i svaka noć kada je na pozornici je njezina, ali za sinoćnji nastup sve pohvale zaslužuje sjajan prateći sastav. Prvi koji su joj se pridružili bili su klavijaturist Gojko Tomljanović i Davor Doležal – Dugi na gitari u izvedbi prearanžirane “Vjerujem ti sve”, a zatim je uslijedio i ostatak: vjerni Davor Črnigoj na basu, Borna Šercar, koji je bubnjarskom solažom na uvodu u “Ja bolujem” raspametio publiku, te trubač Josip Grah koji je zasvirao i haroniku na “Gdje Dunav ljubi nebo”, a povremeno mu se pridruživao i Vojkan Jocić, kao što je i njegov šef iz Chui, Toni Starešinić cijelo vrijeme davao podršku Tomljanoviću na drugom setu klavijatura.

Pri izvedbi ovogodišnjeg hita “Tebi putujem”, najavljenog dugim monologom iz toka uvijek otkačene svijesti dive, Chui je upotputnjen ukazanjem svoje svježe ritam sekcije, Konrada Lovrenčića i Ivana Levačića i time je jasno dokazano da koncerti za Karla nisu samo pogled u prošlost, već slika jedne karijere koja se spajanjem sa uzbudljivim i novim kvalitetim trendovima izvan mainstreama uspijeva održati relevantnom i uvijek vrijednom.
Josipa je nekoliko puta komentirala kako za vrijeme nastupa ima osjećaj kao da nastupa u nekom klubu ili manjem prostoru u kojem njen bend svira opušteni session s mnogo improvizacije, a dio tog osjećaja svakako se prenio i publici. Ovakve glazbenike bi svakako bilo krasno vidjeti i u takvom ambijentu. Ali pedeset godina se slavi kako i priliči i to dvaput. U Lisinskom. Nomen et omen.