Nije lako kad je karijera na zalasku u 23. godini, no to su također itekako dobre godine za novi početak. ‘LP1’ je priča o tome.
Je li Joss Stone zaslužna za britanski pop soul revival 50ih i 60ih? Možda da, možda ne, ali je svakako bila prva od pjevačica mlađe generacije koja je popularizirala taj zvuk 2003. godine svojim cover prvijencem „The Soul Session“ koji je tako ispao prethodnica svemu onome što je poslije uslijedilo s Amy Winehouse, Duffy i Adele. No tada je još bilo nejasno kud će sve to završiti, a industrija je imala druge planove s iznimo mladom, talentiranom & privlačnom pjevačicom koju je pošto-poto htjela lansirati kao novu pop divu.
Magija sa „Soul Sessiona“ se već počela topiti na narednom „Mind, Body & Soul“ da bi u trenutku mega eksplozije soul revivala kroz „Back To Black“ Amy Winehouse, ista ta industrija kosu Joss Stone obojala u crveno, a njen izričaj u synth zvuk na „Introducing Joss Stone“ 2007. godine. Nije toliko bila riječ o lošem albumu, koliko o lošoj procjeni trenutka u kojem je netko odlučio da Joss treba plivati protiv struje koju je u neku ruku pokrenula.
Da se Britanka punokrvnog soul vokala u “rukama moćnika” osjećala kao ptičica u krletki svjedoči i naslovnica „iza rešetaka“ na njenom pretposljednjem „Colour Me Free!“ albumu čiji je izlazak EMI, njena tadašnja matična kuća tri puta odgađala tijekom 2009. kako bi valjda pogodila pravi trenutak. Ispalo je da „Colour Me Free!“ nije bio nikakav džoker u rukavu, već samo nimalo inspiriran (ili možda prisilni) povratak soulu Joss Stone.
Po logici stvari ujedno je bio i posljednji pokušaj da se od nje napravi blistava zvijezda, jer nakon četiri studijska albuma više se nije moglo govoriti o mladoj i perspektivnoj pjevačici (iako je u to vrijeme tek navršila 22. godinu). U prijevodu, industrija ju je izraubala u cvijetu mladosti. Managment boardovi su ispucali sve „adute“ iz „ekscelki“ i Joss je bila spremna za staro željezo. Ok, ne baš za staro željezo, već za hotelske gaže, vjerojatno skupe hotelske gaže, ali svejedno… Dalje>>