Nije lako kad je karijera na zalasku u 23. godini, no to su također itekako dobre godine za novi početak. ‘LP1’ je priča o tome.
No onda se dogodio neočekivani prevrat, jer kad osoba prevali dvadeset i neku već je dovoljno kuražna da nekom pokaže visoko uzdignuti srednji prst. Je li Joss Stone to i napravila, još uvijek se ne zna, ali zalupila je iza sebe vrata velikoj kompaniji, osnovala svoj nezavisni diskografski label, angažirala staru iskusnjaru Davea Stewarta iz Eurythmicsa da joj bude producent i s njim zgotovila album u svega šest dana.
Da je riječ o istinskom novom početku u kojem je „sve po njenom“ svjedoči i jednostavni naziv albuma „LP1“. Dotični je pravo osvježenje i može ga se promatrati kao pravi nastavak prvijenca „The Soul Session“. Za razliku od neinvetivnog i učmalog prethodnika „Colour Me Free!“ na „LP1“ se itekako osjeća da je „ptičica na slobodi“. Po zvuku je to reski i neispolirani album u kojem ima soula,countryja, ali u najvećoj mjeri do sada ima i rocka. Joss Stone je pošteno poderala svoje šarmantno promuklo grlo, a očito je kako je Dave Stewart išao u smjeru da Joss stavi na tračnice „žestokog perioda“ Tine Turner, skidajući time s nje već preteško breme ljepuškaste bijele ( i u međuvremenu izblijedjele) kopije Arethe Franklin.
Uvodna pjesma dvoznačnog naziva „Newborn“ raskošna je country balada i jednako tako sigurno i samouvjereno otvara album – pravi „Aerosmithovski ulet“. Naredna „Karma“ dokaz je kako je sjetna soul dušica stasala u opaku mladu ženu koja „vrišti s mudima“, tu i tamo joj se omakne i pokoja psovka, a za emotivno-vokalni krešendo pred solažu bi se i samoj Tini Turner (na koju jako podsjeća u tim trenucima) naježila koža.
Nepatetični girl power ključa na laganoj vatri uz živahni blues ritam u „Don’t Start Lying To Me Now“ dok klavirski solo u dobroj maniri cijeli ugođaj vuče u mulj Mississippija. Četvrta pozicija osigurana je za baladu „Last One To Know“ u kojoj Joss snažno jeca uz klavirsku pratnju. Dave Stewart je pokazao dobar osjećaj za mjeru jer nije pretjerao s orkestralnim eskapadama, već ih je iskoristio samo kao začin u sredini pjesme, dok je kulminaciju na kraju prepustio razigranim rokerskim bubnjevima.
Prvo pravo stajanje na loptu po pitanju decibela koji izlaze iz grla Joss Stone nastupa s „Drive All Night“ u kojoj je pjevačica suspregnuta na pravi način, a rezultat je punokrvni soul idealan za radijsko emitiranje u noćnim satima. Prva polovica albuma time je besprijekorno i u dobrom svjetlu prezentirala novu Joss Stone. U drugom dijelu postoje određene zamjerke.
Treća za redom balada „Cry Myself To Sleep“ pak ne posjeduje neku veću osobitost i u ulozi je prvog filaža na album. „Somehow“ je stonesovski rock hod, kao stvoren za „američke masovke“, dok je akustična „Landlord“ idealna za ugođaj uz logorsku vatru i tu je očito kako Joss Stone svoj fokus ovog puta skoro u potpunosti okrenula američkom tržištu. To baš i nije neka mana, a treba uzeti u obzir da je album sniman u Nashvilleu.
Potpuni ulazak u country događa se s himničnom „Boat Yard“ i s njom je zaokružena priča albuma, dok je posljednja akustična minijatura „Take Good Care“ u funkciji lagane odjavne špice.
„LP1“ ne nudi ništa novo i ništa revolucionarno, no iznimno je dorečen. Zanatski gledano je i više nego korektan. Dovoljno je uzbudljiv i pitak i što je najvažnije nije predugačak i time dosadan. Lijep i zdrav (novi) početak za Joss Stone.
Ocjena: 8/10
(Stone’d Record / Surfdog Records / Menart, 2011.)