Riječ je uvelike o glazbenom produktu određenog trenutka, ali kao takav ovaj album testament je ekspresije bez predumišljaja koja je itekako vrijedna bilježenja i proučavanja dugo nakon rađanja u prasku jednokratne inspiracije.
Nakon što je sa svojim sekstetom prošle godine objavila “Flow Vertical”, jedno od najzanimljivijih regionalnih jazz izdanja, srbijanska saksofonistica Jasna Jovičević vraća se s novim izdanjem ovog puta snimljenim s međunarodnim trijom koji osim nje čine mađarski bubnjar Silvester Miklós i poljski kontrabasist Ksawery Wójciński. Taj trio otprilike, dakle, s one Kolindine zamišljene “uspravnice” svira improvizacijski i eksperimentalni komorni jazz, a album “Informal Shapes” donosi četiri spontano komponirane skladbe od kojih je najduža uvodna “Limunade for Deleuze” (sic), a minutna oznaka svake sljedeće je za crticu kraća, pa je tako riječ o albumu ukupnoga trajanja od 36 minuta, što se pokazuje pravim formatom za glazbu koja je počesto izazovna za slušanje svakom uhu nenaviklom na slobodniji jazz izričaj.
Možemo samo nagađati je li zazivanje prezimena francuskoga Gillesa Deleuzea u nazivu početnoga stavka referenca na neki od naslova njegovih knjiga, primjerice “Razlika i ponavljanje” moglo bi se odnositi na skladateljski proces (pogotovo u jazzu), a “Kapitalizam i shizofrenija” bi svakako bila točna dijagnoza trenutačnog društvenog ozračja. Možda se bi se mogla povući paralela između “Informal Shapes” i Deleuzeovoga opusa kao o djelima na tragu svojevrsnog poststrukturalizma; možda ništa od toga, možda sve od navedenoga. Možda se naslov niti referira na tog Deleuzea. Kako bilo, uvodna kompozicija služi kao upozorenje da ono što će uslijediti ne pripada nekoj salonskoj varijanti glazbe te nije tek pozadinska muzika, već nešto što iziskuje koncentraciju i slušalačku posvećenost na jednoj ozbiljnijoj razini za koju mnogi možda nisu spremni. Oni koji pak jesu, bit će nagrađeni.
Sljedeća skladba “Unmannered” počinje zvučnim pejzažem kakav bismo možda očekivali na nekom od ranijih albuma Einstürzende Neubauten, ali ubrzo ulazi u neku vlastitu varijantu poremećenog swinga s mjestimičnim grmljavinama basa i bubnja, zatišjima i zanimljivom komunikacijom glazbala u kojoj improvizacijske vještine trija dolaze do punoga izražaja. “Simple Joy” je pak najpristupačniji komad na albumu koji krasi impresivni gudački uvod Wójcińskoga kojemu se na polovici skladbe priključuje divan zvuk Jasninoga bas klarineta u nečemu nalik kakvoj narodnoj baladi. No, to je također tek jedan predah pred finalnu oluju koju donosi posljednja skladba “Escape from Binary”, još jedno vješto izbjegavanje idioma koje ovaj put kuha Miklós dajući si vremena da pjesmu uvede na pravu temperaturu prije nego Jasna i Ksawery počinju s dolijevanjem ulja na vatru koja će u posljednjim minutama progutati sve i ostaviti album da visi u zraku, a slušatelja da se u nevjerici pita čemu je to točno svjedočio i sa željom za utvrđivanjem gradiva ponovnim slušanjem.
“Informal Shapes” se oslanja na slobodarsku tradiciju jazz eksperimenta, moglo bi se reći od A do Z, od Aylera do Zorna, ali u svakom slučaju je odraz improvizacijskog talenta i osobnog iskustva i vizije triju glazbenika kojima ova muzika u potpunosti pripada. Riječ je uvelike o glazbenom produktu određenog trenutka, ali kao takav ovaj album testament je ekspresije bez predumišljaja koja je itekako vrijedna bilježenja i proučavanja dugo nakon rađanja u prasku jednokratne inspiracije.
Ocjena: 8/10
(Vlastito izdanje, 2019.)