Judas Priest ‘Firepower’ – ubitačna heavy metal paljba

Jedan od najvećih heavy metal bendova svih vremena ne posustaje, a na najnovijem, 18. po redu studijskom albumu, kao da ni ne stari, pogotovo vokal Roba Halforda.

  • 24
    Shares
Judas Priest ‘Firepower’

Album „Firepower“ je po izlasku u ožujku dospio po prodaji na 5. mjesto američkog Billboarda, što ga je učinilo i najbolje rangiranim albumom grupe u SAD-u. Receptura u producentskom dijelu rada prilagođena je zahtjevima vremena i žanra, dok je album osmišljen kao presjek modernog i klasičnog heavy metala. Tome se težilo i u finaliziranju zvučne slike uz dva producenta, jedan je prekaljeni veteran metal zvuka, a drugi je žanrovski producentski znalac mlađe generacije. Prvi je Tom Allom koji je s Judas Priest radio na kultnim klasicima „British Steel“ i „Screaming For Vengeance“, te je posljednji put s bendom surađivao na albumu „Ram It Down“ 1988. godine. Drugi je Andy Sneap, grammyjevac koji iza sebe ima preko stotinu produciranih albuma među kojima su i albumi grupa Opeth, Amon Amarth, Arch Enemy, Exodus, Megadeth, Kataklysm, Kreator, Nevermore… A dogodilo se da je Andy Sneap u međuvremenu postao i gitarist Judas Priesta na ovogodišnjoj promotivnoj turneji, zamijenivši Glenna Tiptona kojem je dijagnosticirana parkinsonova bolest, što je dakako tužni dio ove priče.

No Tipton je na „Firepower“ albumu itekako ostavio svoj poznati gitarski potpis koji je desetljećima kovao u tandemu s originalnim gitaristom K K Downingom koji se od grupe oprostio 2011. godine, tako da su sada od ‘stare garde’ u bendu ostali još Rob Halford i Ian Hill. „Firepower“ je na tragu neponovljivog albuma „Painkiller“ iz 1990. i pokušaja da se oživi atmosfera još starijih izdanja, iako u konačnici nije baš toliko ni bilo ciljano na niz (koji se možda očekivao s angažmanom Alloma) koji su činili albumi „British Steel“, „Point Of Entry“, „Screaming For Vengeance“ i „Defenders Of The Faith“, kao ni synth metal izlet „Turbo“, već se čini kao da je nastavljena suradnja s Allomom tamo gdje je prvotno stala, tj. od albuma „Ram It Down“ koji je i te 1988. bio svojevrsni zamor materijala nakon kojeg se dogodio preokret s „Painkillerom“.

No i u takvom razvoju stvari Judas Priest zvuče superiorno unutar definicije heavy metala koju su sami tako davno iskovali. Prvi udarni niz čine naslovna „Firepower“, zatim za singl odabrana „Lightning Strike“ i potom „Evil Never Dies“ koje rešetaju adrenalinom i gnjevom, dok četvrta po redu „Never The Heroes“ u sporijem tempu očekivano igra na moment svoje himničnosti. Dakle, stara taktika, stara škola, ali s ‘licenciranim pečatom’ Judas Priesta to itekako drži vodu, dapače čini se kao lekcija kako treba zvučati punokrvni heavy metal album.

Dok „Necromancer“ odiše utjecajima američkog metala devedesetih, nakon nje kao odličan otklon dolazi „Children Of The Sun“ koja donosi jak utjecaj Black Sabbatha i otvara portal prema korijenima što nakon kratkog instrumentala „Guardians“ odzvanja i u „Rising From Ruins“ koja ujedno donosi i najsnažniji potencijal koncertne singalong himne. Naredna „Flame Thrower“ postepeno opet ubrzava tempo albuma, no zajedno sa „Spectre“ i „Traitor’s Gate“ čini možda najslabiji niz, ali zato finale donose zasluženu zadovoljštinu. Taj niz započinje efektna i kratka „No Surrender“ nakon koje se strovali odlična thrash lavinu s „Lone Wolf“, a sve kulminira epskom old school baladom „Sea Of Red“ koja ujedno umješno ponudi dobar balans samog kraja, a opet bez trunke patetike, onoga što Judas Priest nikad nisu ni imali u svom narativu zahvaljujući Robu Halfordu, jednom od najboljih i najvažnijih pjevača koje je heavy metal ikad dao i koji u svojoj 66. godini i dalje zvuči kao glasnogovornik Boga groma.

Ocjena: 8/10

(Sony Music / Menart, 2018.)

  • 24
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X