Deset godina prošlo je otkad je Adam Semijalac, tada još poznatiji kao Bebe na Vole, otvorio novi festival imena Tramonto Sessions, festival koji se s vremenom pretvorio u jednu od najdugovječnijih i, svakako u kontekstu glazbe koju pratimo na ovom portalu, najznačajnijih manifestacija otoka Krka.
Povodom velike obljetnice broj izvođača u odnosu na redovne Tramonto svirke bio je utrostručen, a promijenilo se i mjesto radnje pa su Juno Nao, Mary May i Seine umjesto na Trgu krčkih glagoljaša nastupili na prostranijem Kamplinu. S obzirom da je riječ o lokaciji kroz koju prolazi velik broj turista i ostalih šetača, glazbu aktera ove naše priče u srijedu su tako imali prilike upoznati i oni kojima alternativna scena, posebno ona hrvatska, predstavlja potpunu nepoznanicu.
Koncert je otvorio Juno Nao aka Mario Depicolzuane, krčki dizajner, gitarist i suradnik festivala koji kao da slijedi ideologiju pokojnog Glenna Brance prema kojoj je nekoliko električnih gitara dovoljno za bilo kakvo muzičko djelo, čak i simfonije. Mario je ovom prigodom imao i pojačanje, lidera grupe Obzov, Ninu Marevića, a njihov set ispunjen neobičnim, meditativnim i sanjivim pasažima (barem dio koji sam uhvatio jer sam zakasnio nekih desetak minuta) u sjećanje mi je dozvao čak i mančesterskog guitar wizarda Vinija Reillyja i njegove Durutti Column.
S Marijom Butirić i njezinim alter egom/bendom Mary May nisam načistu ni nakon dva studijska i jednog live albuma – skladateljski talent postoji, vokalne mogućnosti također nisu upitne, no većinu pjesama u drugi plan izguraju iznimne sviračke mogućnosti pratećeg joj sastava. Tako ću i sinoćnji nastup, ujedno i koncertnu premijeru aktualne joj ploče “Now Tell Me How You Break”, prvenstveno upamtiti po iskrivljenim, nepravilnim ritmovima Borka Rupene i Jakše Perkovića te džeziranim solo dionicama Luke Čapete za koje je šteta što se pojavljuju tek povremeno.
Problem je i što tekstovi, kako oni u kojima se zagleda duboko u sebe tako i univerzalniji, posvećeni ljudskoj prirodi i, primjerice, nasilju koje se krije u svakom od nas, nemaju toliku snagu zbog malo pretvrdog engleskog, a moram priznati i da mi je njihov set trajao kakvih 10-15 minuta predugo. S druge strane, sve navedeno nije bilo bitno prilikom izvedbi stvari poput “The Dress Your Mother Wore to War”, gdje je folk rock na tragu Cowboy Junkiesa ili Jefferson Airplanea ustuknuo pred težim i eksperimentalnijim pristupom skladanju kakav pronalazimo kod PJ Harvey i duhovne joj učiteljice Patti Smith.
Nastup Seinea na osmom sam Tramontu 2022. proglasio najboljim na čitavom festivalu, a sinoćnja ‘repriza’ u najmanju je ruku bila podjednako dobra. Prije dvije godine krenuli su hermetičnijim pjesmama s ploče “Naizust”, dok je na Kamplinu početak bio u znaku skladbi na kojima je frontmen Ivan Ščapec svirao akustaru, istini za volju prilično distorziranu.
Slušajući ih ponovno sam imao dojam da bi se u svakom trenutku mogle rasprsnuti na komade, što se ne odnosi samo na muziku, već i na naratora, odnosno Ivču, ali ih na okupu drži poput ritam-mašine precizno bubnjanje Dimitrija Petrovića i rif koji na kraju ipak uspije izroniti iz kaosa. Razinu dramatičnosti dodatno su podigle razbarušene laganice s “Naizust’, točnije “Peripetije” i po mom sudu daleko im najjača stvar “Malolije”. U srijedu, istini za volju, ništa manje impresivno nisu zvučale freak folk bombe tipa “Šilo” ili elektronsko ludilo zvano “Automatsko pisanje”.
Da ne duljim, obljetnički Tramonto je završio sa stilom, vidimo se dogodine!