Da je Peter Green bio više zastupljen, stvar bi se puno bolje zakotrljala…
Čudna je povijest grupe Fleetwood Mac još od samog nastanka i imenovanja, stoga ne čudi što mlađe generacije jednostavno ne znaju s koje strane joj prići, jer pored zvjezdanih i kvalitetnih trenutaka ima tu dosta praznog hoda. U drugoj polovici 60ih tijekom drugog vala britanske blues scene kad je istom vladao John Mayall i njegovi Bluesbreakersi taj bend je napustio bubnjar John Fleetwood zajedno s gitaristom i pjevačem Peterom Greenom. Ime grupe je valjda jedinstveni primjer dodvoravanja glazbeniku koji je tek trebao postati član benda tj. Johnu McVieu, koji je kad je imenovan Fleetwood Mac još uvijek svirao s Mayallom, da bi nakon nekoliko mjeseci došao u bend koji je u svom imenu imao njegov nadimak.
Početna, i meni osobno najdraža, faza benda bila je ujedno i eksplozija Greenove kreacije i strelovito zauzimanje top lista. Prvi hit bio je „Black Magic Woman“ kojeg je kasnije obradio Carlos Santana, a ista je do današnjeg dana ostala njegov trademark. Potom su se nizali „Need Your Love So Bad“, „Man of the World“, „Oh Well“, „The Green Manalishi“ i „Albatross“ – instrumental koji je čak zasjeo na prvo mjesto britanske top ljestvice. Paradoks je da iako je grupa imenovana po bubnjaru i basisti, da je najzaslužnije prezime u toj fazi bilo Green. No Peter Green, kao uostalom i svaki genijalac, dao se u potpunosti i u toj priči iscrpio u roku od dvije godine kad je napustio grupu.
Fleetwood Mac je nakon njegovog odlaska neumorno radio, ali je u kreativnom smislu metiljao do 1975. kad je u grupu pozvan američki gitarist Lindsey Buckingham koji je pak postavio ultimatum da s njim mora doći i do tada anonimna pjevačica Stevie Nicks. Upravo je dolazak Stevie Nicks bilo novo upumpavanje svježe kreativne energije u sastav, koji je na silaznoj putanji nemušto koketirao s pop zvukom. Stevie je taj pop rock puno bolje shvatila, nakon čega je grupa postala jedna od najvećih u Americi – svih vremena. Album „Rumours“ iz 1977. godine i danas je drugi najprodavaniji rock album svih vremena. Tijekom 80ih grupa je podlegla pritisku mainstreama i u kreativnom smislu to je također bio tobogan iako su i u tom periodu opravdali postojanje s komercijalnim uspjehom i zapaženim hitovima „Big Love“ i „Little Lies“.
Glavna karakteristika Fleetwood Maca kao glazbenog dinosaura na sceni je nekonzistentnost zvuka grupe, gledano od vokala (u početku Greenov muški, hrapavi i divlji, a potom čist i prodoran od Stevie Nicks), pa do zvuka, blues početak pa preko rocka i popa 70ih, do popa 80ih. U svakom razdoblju je to bio drugi bend kojem je samo ime bilo i ostalo jedina poveznica, a opet povijest moderne glazbe se bez Fleetwood Maca ne može gledati.
Stoga je i naizgled tipičnu hommage kompilaciju u kojoj drugi izvođači obradama skidaju šešir pred legendom bio prilično nezahvalan zadatak. I tu je trebalo štošta pomiriti. „Just Tell Me That You Want Me“ nudi zanimljiv izbor glazbenika i glazbenih kombinacija, ali je manji naglasak dan Greenovoj fazi naspram drugog početka grupe koji se broji od albuma „Fleetwood Mac“ iz 1975. kad su „Rhiannon“ i „Landslide“ ustoličili nove zvijezde preko Velike bare. I naravno ipak je riječ o kompilaciji američkih glazbenika kojima je bliža Stevie Nicks, nego Peter Green.
„Landslide“ je na kompilaciji divno interpretirao Antony, pjevač koji je od Hercules Love Affair napravio potencijalnu pop bombu, da bi odlaskom iz istog Herkul na sceni potunuo ekspresno poput Atlantide, kao što je i „Rhiannon“ prilično uspješno izveo kalifornijski moderni surf pop duo Best Coast. The Kills su sa sličnim uspjehom obradili „Dreams“, kao što je i Marianne Faithfull solidno interpretirala „Angel“, no najjači udar priredio je ZZ Topovac Billy Gibbons. Gibbons je „Oh Well“, tj. najurnebesniji klasik Fleetwood Maca usporio za duplo stvorivši takav vakum koji suspreže stvar na x-tu potenciju. Taj njegov zahvat u suspenziji eksplozije uistinu je genijalan pomak i jedan od glavnih razloga vrijednosti ove kompilacije. A opet dobro je čuti i klasični pristup u perfekcionističkoj obradi u kojoj je skinut svaki tom u „Albatrossu“ od strane Lee Ronaldo Banda i J Mascisa.
No kompilacija koja sadrži 17 pjesama kao da prati sinusoidu kreativne uzbudljivost same karijere Fleetwood Maca. Ide prema dolje bez obzira na stalne izmjene izvođača i njihove aranžerske igrarije. Ja priznajem da sam Greenovac i 60ih je tu moralo biti više zastupljeno, a da se ne govori da se od 17 pjesama nije našao nitko tko će obraditi „Black Magic Woman“, možda bi bilo fora da je to učinio sam Santana. No možda je tu umiješana i politika samih članova Fleetwood Maca, možda se njima ne bi sviđalo da se Greenu pokloni toliko prostora. Ali ako je „Black Magic Woman“ ostala „prešućena“, nije nimalo čudno što svoje mjesto nisu našle „Rattlesnake Shake“, „Stop Messing Around“, „Need Your Love So Bad“, „Man of the World“, „Sandy Mary“, „Looking For Somebody“, „The Green Manalishi“, „Fool No More“ i mnoge druge.
Da kojim slučajem nema Billyja Gibbonsa i Antonyja, ocjena ove kompilacije bila bi niža.
Ocjena: 7/10
(Hear Music/Concorde/ Universal Music, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
