Južnjačka utjeha Picksiebnera u Tvornici

Veliki pogon Tvornice nije bio dupkom ispunjen u subotu navečer. Može li se sve svaliti na krizu ili Picksiebner radi grešku u koracima…

Zoran Perić – Picksiebner u Tvornici (Foto: Dinko Bažulić)

Zagrebački glazbeni ‘šesterac u tregericama’ u subotu je s koncertom u Tvornici započeo promotivnu koncertnu aktivnost predstavljanja svog novog studijskog albuma „Skladište duhana“. Picksiebner predvođen pjevačem i bendžistom Zoranom Perićem nastupio je u Velikom pogonu pred približno 300 posjetitelja. Grupa je već duže vrijeme na glasu kao pouzdana klupska atrakcija koja vjernu publiku ima i među Dalmatincima (sudeći po transparentu na kojem je pisalo „Picksiebner – Hajduk“, koji su obožavateljice u prvim redovima razvukle tijekom koncerta), a teško je tvrditi je li tristo duša u dvorani bio flop ili uspjeh.

Jest da je kriza i kako su neki koncertni promotori tijekom godine kazali da se broj publike prepolovio u odnosu na prijašnja ‘normalna vremena’, i jest da se na cijenu ulaznice od 60 kuna može gledati na ne baš jeftinu za domaćeg izvođača u sadašnjim prilikama, no opet koncert u Tvornici se ipak činio kao dobra prilika da Picksiebner napravi veći korak ka popularnosti i afirmaciju prema malo većem broju publike za što su njegovi članovi po onome što je ponudili u dvosatnom nastupu spremni. Čak se pogodilo da su i u svjetskim okvirima u špici trenda, jer nakon komercijalnog uspjeha Britanaca Mumford & Sons uskoro će deset tisuća prstiju plesti po žicama bendža, da parafraziram jedan davni stih grupe AC/DC.

No sve usporedbe Picksiebnera i Mumford & Sons tu prestaju, jer i jedni i drugi su krenuli iz potpuno drugačijih glazbenih ishodišta. I što je nekako najuočljivije, Picksiebner imaju jednu manu koja možda uvelike sprječava širi prijem (u domaćim prilikama), a posredno se dotiče i samog autorskog izričaja. Bradati Zoran Perić neupitno je centralna figura grupe. On je od glave do pete izgledom, dubokim promuklim glasom i nevjerojatnom mirnoćom na pozornici utjelovljenje arhetipske imaginacije pastoralne očinske figure – vođa seoske zadruge koja funkcionira po principima pra-mafije. Ostatak benda svojom unisonom uniformiranošću u traper tregerice još više pojačava njegovu pojavu i karizmu na pozornici. Svi skupa izgledaju u neku ruku anakrono prijeteće poput anonimnih filmskih karaktera koje su zorno oslikali John Borman u „Deliveranceu“ i Walter Hill u „Southern Comfortu“ tj. izolirana zajednica polu-divljaka kojima je svejedno hoće li u danu, gonjeni jednako takvim divljim seksualnim nagonom, poševiti ovcu, svinju, krokodila, muškarca ili ženu bez obzira na krvno srodstvo.

No svojevrsni oksimoron javlja se u samom nastupu i ophođenju s publikom u kojoj se Picksiebner tj. Perić predstavljaju kao prilično pristojni momci. Pa sad jesu li nedovoljno izgradili svoju scensku priču ili pak žele razbiti predrasudu o svom izgledu? Skloniji sam prvotnoj tvrdnji čisto zbog scensko glazbene imaginacije, jer vjerujem da bi Picksiebner puno bolje prošli kod publike da su ‘beskompromisni divljaci’ poput jednih Cinkuša kod kojih brutalni ritam posjeduje i taj vizualni prijeteći anarhični karakter.

Picksiebner u Tvornici (Foto: Dinko Bažulić)

Možda bi onda popustio i pritisak na lokal patriotsku notu po kojoj povremeno svira grupa što se očitava kroz autorsku himnu hokejaškom klubu Medvešćak ili pak humanitarno volonterstvo i nezaobilazno gostovanje Ibrice Jusića u pjesmi „Cucak“. Sve to pomalo podsjeća na desetljeća zalaganja Hells Angelsa da se prikažu kao benigni i u nekim slučajevima društveno korisni moto-klub kako bi se sprala ljaga s davnog (ali ne zaboravljenog) zločina u Altamontu. Takva vrsta agitacije na ‘društvenu svijest’ je misija koja je Picksiebneru više uteg oko vrata nego korisni katapult.

Ono u čemu je Picksiebner dobar jest glazba. Iskusan je to bend koji zna kako se diže publika, a u Tvornici je bilo i one vrste fanatičnih plesača kakvi se obično viđaju na techno partyjima, koji nisu stali puna dva sata. Iako je aranžerska gradacija u pjesmama grupe složena po sistemu lirskog i sporijeg uvoda te potom ‘country raspašoja’, počevši od „Skladište duhana“, kojom je otvoren koncert, do završne „I Am A Man Of Constant Sorrow“ Soggy Bottom Boysa, pjesme iz „O Brother Where Art Thou?“, filmskog hommagea  Homerovoj „Odiseji“ od strane braće Cohen.

Picksiebner su imali i nekoliko iznimno maštovitih glazbenih izleta. Jedan od njih bila je potpuno prearanžirana Hendrixova „Hey Joe“ – ambijentalni skoro deset-minutni (ne samo) gitaristički maraton koji je i pored svog eksperimentalnog karaktera imao i snažan odjek u publici. A da su ‘Perić & Sons’ u stanju Veillovski (ili boje kazano, Bebićevski) u stanju uspješno otploviti prema jednom sasvim drugačijem horizontu od onoga koji puca pred očima američkog hillbillyja svjedočila je i pjesma „Galijoti“ (ista je izvedena na ovogodišnjem Splitskom festivalu), vjerojatno najzaslužnija za stvaranje dalmatinske jezgre fanova.

Što se pak tiče ‘hillbilly krajolika’, Picksiebner su tu sasvim dovoljno jaki i kad je riječ o izvedbi na engleskom jeziku („Thank You Jesus“, „Lincoln Town“…) kao i na hrvatskom („Grizzly Adams“, „Bolje grob nego job“, „Erik, trkaća svinja“…). Za šarolikost koncerta pobrinuli su se i očekivani gosti, pored već spomenutog Ibrice Jusića, pozornicu s Picksiebnerima podijelili su Domagoj Vorberger iz grupe Corto u pjesmi „Krugovi u žitu“ i Mile Kekin u „Bolje grob nego job“.

Kao što je već kazano, i pored slabijeg odaziva publike, dobra atmosfera bila je vidljiva u dvorani. Neumjesno bi bilo reći da je to i limit ove grupe, jer ‘pikova sedmica’ u domaćoj glazbenoj partiji i nije tako loša karta.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh